Joško je u domu dočekao punoljetnost i kaže da djecu iz domova ne bi trebalo sažalijevati već ohrabrivati da budu nešto što njihovi roditelji nisu bili
Moja vam priča ide kao i priče sve ostale djece iz domova. Bilo je uspona i padova, bilo je krivaca i nedužnih, ali to je život. Nemam problema s pričanjem o svojoj obiteljskoj situaciji, ali ne želim, rekao je Joško Lalić iz dječjeg doma Maestral.
U tom splitskom domu je od svoje druge godine, a o svom nam je životu otkrio tek poneki detalj. Za naše je novine poželio govoriti prvenstveno o društvenoj odgovornosti za brojne loše stvari koje se u njemu događaju, o lošim zakonima i percepciji obitelji i domske djece.
Došao sam kao malo dijete u dječji dom, s dvije godine te se stoga ne sjećam svojih prvih trenutaka, ali znam da je meni sama činjenica da sam u domu bila potpuno normalna. Kao malome bilo bi mi čudno da nisam više u domu, jednostavno kada tako mali dođete to vam postane prirodno. Bilo mi je prirodno odrastati s mnoštvom djece oko sebe, s mnoštvom teta i drugih radnika koji trče za mnom i brinu se o meni. Istina, makar meni to bilo prirodno znalo je biti teško kada drugo dijete ili starija osoba ukaže na to kako ne živite sa svojim roditeljima i kako ste “jadničak“ u domu. Nisu ti ljudi loši zbog toga, dapače dobronamjerni su. Tu je kriva percepcija društva koja glorificira status obitelji, a ne bi trebala. Društvo bi trebalo prihvatiti činjenicu da postoje zajednice ljudi koji oni nazivaju obiteljima, ali one to nisu te se ne bi trebalo forsirati da budu. Trebali bi prihvatiti kao normalnu činjenicu da postoje domovi i djeca u njemu i da je to sasvim u redu. Takva djeca postoje od kada je i čovječanstva te ne bi trebala biti tabu tema kao ni domovi koji su građeni i otvarani stoljećima. Tu djecu se ne bi trebalo sažalijevati već ohrabrivati da budu nešto što njihovi roditelji nisu bili - kaže Joško.
On je u Domu dočekao svoju punoljetnost. Nije mogao biti posvojen, iako je to silno želio.
- Dijete zaslužuje ljude s kojima će biti blisko i kojima će biti okruženo, a zbog neadekvatnih roditelja koji imaju nerealnu sliku da su idealni roditelji nisam imao tu mogućnost da budem posvojen ili udomljen. Zašto nisam imao tu mogućnost i zbog čega su mi to moji roditelji mogli braniti? Zbog činjenice da su im to redom dopuštali centar, sudovi, zakoni pa i sam Ustav RH koji je pod posebnu zaštitu stavio obitelj. Tko štiti onda to dijete? - pita se mladić.
Osvrnuo se na tragičnu sudbinu dvoipolgodišne curice Nikoll koju je prije nekoliko dana na smrt prebila majka. Uvjeren je kako se to ne bi desilo da je mogla ostati kod udomitelja i imati normalnu obitelj.
Društvu treba promjena
- Možda grubo zvuči, ali društvo je to koje je stavilo glavu male Nikoll pod ruku njene majke. I nije točno da smo joj mi kao društvo očevi i majke već je istina da smo joj i mi bili očusi i maćehe. Pri tom ne svaljujem krivnju na Centar i socijalne radnike. Diskutabilno je kako neki od njih rade svoj posao, ali nisu oni krivi za ove događaje. Društvo je. Društvo je i njima nametnulo da pokušaju očuvati obitelj koja to zapravo nije. Društvo je i njih stavilo u nezavidan položaj jer budimo iskreni, ni jedna normalna osoba ne bi mirno gledala takve obitelji da ih zakoni i Ustav ne tjeraju da je očuvaju pod svaku cijenu. I ovo je cijena. Jesmo li je spremni platiti? - kaže Joško i dodaje kako smatra da je upravo društvu potrebna temeljita promjena.
- Smatram kao jedna od osoba koja je odrasla u sustavu da ne možemo krivima držati disfunkcionalne roditelje, zahrđali socijalni sustav, radnike, domove, crvene i plave već svih nas, i smatram da nam je kao društvu nužna promjena ako više ne želimo svjedočiti svemu onome strašnome što ima korijene u disfunkcionalnoj obitelji - rekao je za kraj mladi Gimnazijalac iz Splita koji tvrdi da je zadovoljan svojim životom.
