Tvrđava Tržac smještena je na samoj granici bosanske i hrvatske vojne krajine. Postojeća dokumentacija, naročito ona koja se odnosi na 16. stoljeće, pokazuje da je Tržac i njegova tvrđava upravo bio vezan za feudalne moćnike kakvi su bili Frankopani.
Kao što je u prošlosti, tako i danas ovaj kraj predstavlja svojevrstan spoj dvaju država, kultura i naroda. Samo ih razdvaja rijeka Korana koja teče podno stare tržačke utvrde. S jedne strane Hrvatska, a sa druge strane Bosna i Hercegovina. Iako antički podaci svjedoče o postojanju neke vrste utvrde na ovom mjestu još u vrijeme Rimljana, njen pravi razvoj i svrha dolazi do izražaja tek potkraj 15. i početkom 16. stoljeća.
„U tom periodu dolazi do najvećeg uspona tržačke tvrđave, oko nje se naseljavaju trgovci i zanatlije, koji vrše razmjenu dobra sa seljacima. Tako se formira podgrađe koje će dolaskom osmanske vlasti prerasti u nešto manju kasabu sa orijentalno-islamskim obilježjima. Tvrđava Tržac sa svojim podgrađem, kasnije kasabom, bila je suočena sa problemima razvoja i često se susretala sa krizom svoga identiteta. Nagla urbanizacija dolaskom austro-ugarske uprave, praćena intenzivnom gradnjom, neminovno je brisala tragove prošlosti, predajući zaboravu prepoznatljive slike vojno-strateškog mjesta koje je čuvalo granice stoljećima.“, ističe historičar dr. Fikret Midžić.
Jedna od najstarijih na Balkanu
Prije dolaska Slavena i Osmanlija, tržački kraj naseljavale su razne ljudske skupine najstarije populacije.
„U željeznom dobu na širem području Balkana pojavljuje se narod pod imenom Iliri, koji su bili podjeljeni u mnoga plemena, a oko 800 godina prije nove ere, ovdje se spominje veliko ilirsko pleme Japodi, čiji su pripadnici naseljavali veliko područje koje je obuhvatalo širi prostor oko srednjeg toka rijeke Une kod Bihaća, prostor oko rijeke Korane, današnju Liku i Gorski Kotar, a možda i dio Slavonije“, navodi Branka Raunig u svojoj knjizi „Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda“.
Naselja na uzvišenjima kakav je bio i Tržac, prirodno zaštićenim brežuljcima, karakterišu snažni kameno-zemljani zaštitni bedemi građeni tehnikom suhozida i veoma dobro prilagođeni konfiguraciji terena. Na ličkom prostoru je registrirano oko 150 ovakvih naselja, dok ih je oko srednjeg toka Une bilo nešto oko 45. Sve ove gradine iz vojno-strateških razloga zauzimale vrlo značajan i dominantan položaj, što je omogućavalo kontrolu i nadgledanje šireg prostora i teritorije. Međutim, s početka Drugog stoljeća prije nove ere, antički izvori govore o sve češćim sukobima Japoda i rimskih regija, da bi 35. godine, prije nove ere, došlo do snažne rimske ofanzive na japodsku teritoriju.
Rimske legije su sasvim okupirale japodsku teritoriju koju su uvrstili u novu rimsku provinciju Ilirik. U to doba Rimljani grade utvrde takozvane refugije (izolirana skloništa) za zaštitu vojske i stanovništva. Pretpostavlja se da je jedna takva bila sagrađena upravo na mjestu današnje tržačke gradine.
„Ovo je jedna od najstarijih utvrda na Balkanu, čiji temelji datiraju još od 526. godine. Taj podatak mi je saopćio historičar Muret Tatarević koji je radio u osnovnoj školi u Tržačkim Raštelama. Spominjao sam našem Muhamedu koji radi u Gradskoj upravi grada Cazina da bi utvrdu Tržac trebalo zaštiti od daljnjeg propadanja. Međutim, lokalne vlasti nemaju sredstava da bi same mogle realizirati takav jedan projekat koji je izuzetno skup“, kaže Ejub Ždralić, mještanin naselja i nekadašnji domar u lokalnoj osnovnoj školi.
Krajiški mentalitet i ratnička narav
Historijski izvori su, kaže Senad Ždralić, mještanin Tržačkih Raštela i uposlenik u Gradskoj upravi grada Cazina, zabilježili zanimljiv napis koji svjedoči konstantnim vojnim pohodima i bitkama koje su vođene upravo ovdje na samoj granici bosanske i hrvatske krajine. „Preko Platenica (odnosno naselja Platnica), dojahalo je preko stotinjak Turaka i sve kuće su popali“.
„U tim turbolentim vremenima Tržac je bio slobodan i dugo je odoljevao osmanskim napadima i pokušajima da ga osvoje. Padom Bužima, Cazina, Podzvida i obje Kladuše, bio je izgubljen ugarsko-hrvatski prostor između Une i Gline, pa se linija odbrane približila toku rijeka Korane i Krupe. Na južnom dijelu su se još držali Bihać, Ripač, Izačić, Sokolac, Ostrožac, Drežnik i Tržac. Dakle, Tržac je spada među one gradove koje su Osmanlije posljednje osvojili. Kad su se Frankopani povukli i otišli u pravcu Zagreba i Beča, najpismenija osoba koja je tada zajedno s njima došla u ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, bila je jedna od kćerki Frankopana iz Tržca. Zanimljiv je također podataka koji govori o odnosu tadašnjih plemića spram ženske djece. Naime, historijski izvori navode da je Frankopan koji je tada gospodario ovim krajem čije sjedište je bilo upravo ovdje u Tržcu, kćerkama je kao miraz dao utvrde Pećigrad i Bužim, a Kladušu je zadržao za sina. Isturio je zetove da brane sina kojeg je ostavio duboko u unutrašnjosti teritorije tadašnjeg kraljevstva. I to je upravo taj mentalitet Bosanske krajine koji je i danas pristuan ovdje.“, kaže Senad.
Kao da je sudbina ovog prostora da stalno trpi neke sukobe i izvojeva bitke. Svjedok tome je burna krajiška historija ali i ne tako davna zbilja koja je ponovo u Krajini okupila sve sile da se po ko zna koji put obračunavaju oko međe, teritorije i vlasti.
„Tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu, po izbijanju krvavih međubošnjačkih sukoba u Krajini, paravojne snage Fikreta Abdića, izdale su 5. Korpus i stale na stranu okupatora. Tako je neko vrijeme linija razgraničenja između nas i autonomaša bila upravo ovdje u blizini mosta koji vodi preko rijeke Mutnice i uz samu utvrdu Tržac. Moja kuća bi se nekad našla na jednoj a nekad na drugoj teritoriji.“, prisjeća se Enes Duraković, mještanin tog naselja.
Tržac je u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bio općina, a danas je mjesna zajednica koja pripada teritoriji općine Cazin. Ovdašnje stanovništvo je prije živjelo od poljoprivrede i proizvodnje brašna i mlijeka. Danas su neka druga vremena i dosta mještana je rasuto po bijelom svijetu. Ono što ih je ostalo imaju želju i ideju da staru utvrdu pretvore u turističku ponudu sa pratećim sadržajima kao što su restorani, šetalište i staze za uspon na kulu, jer kako kažu, imaju dosta toga za ponuditi i pokazati, a dah burne historije u ovom kraju još uvijek se osjeti.
