Duh tolerancije javlja se kroz različite oblike međuljudskih odnosa i društvenosti, poput lijepe međusobne komunikacije i razumijevanja, zatim brige o susjedstvu, osjećaja čovjeka za dobročinstvo i milost prema drugom i sl. Takve osobine, koje jedva da postoje u nekom drugom društvu osim islamskom, predstavljaju esencijalne vrijednosti u životu koje zasigurno nadmašuju kvalitete bilo kojeg ovosvjetskog zakona ili pravnog sistema uopšte.
Ovom prilikom, pokušat ćemo obuhvatiti neke od primjera tolerancije iz Kur’ana, govora i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kao i života prethodnih generacija muslimana. (op.prev.)
T
ako Uzvišeni Allah dž.š., u situaciji kada roditelji pokušavaju da svoje dijete odvrate od vjerovanja u njegovog Stvoritelja, kaže: „A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj.“ (Lukman, 31:15)
Također, Kur’an podstiče na dobročinstvo i pravedno postupanje prema onima koji se ne bore protiv muslimana bez obzira na njihovu vjersku pripadnost: „Allah vam ne zabranjuje da dobro činite i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (El-Mumtehane, 60:8)
U opisu Allahovih dobrih i čestitih robova, između ostalog, se kaže: „i hranu su davali, mada su je i sami željeli, siromahu i siročetu i zarobljeniku.“ (Ed-Dehr, 76:8). Ako uzmemo u obzir da je, u vrijeme objavljivanja ovog ajeta, zarobljenik mogao biti samo od strane nemuslimana, onda je i ovaj ajet dodatni pokazatelj tolerancije i velikodušnosti muslimana prema njima.
Osim toga, kod nekih muslimana se javila sumnja po pitanju legitimnosti udjeljivanja imetka rođaku ili komšiji idolopokloniku, pa je Allah dž.š., odagnavajući bilo kakvu dilemu, objavio sljedeći ajet: „Ti nisi dužan da ih na pravi put izvedeš, Allah izvodi na pravi put onoga koga On hoće. Imetak koji udijelite drugima u vašu je korist, ono što udijelite drugima neka bude samo Allahu za ljubav.“ (El-Bekare, 2:272). O tome svjedoči i predaja Muhammeda b. Hasana, učenika velikog islamskog autoriteta i pravnika Ebu Hanife r.a., u kojoj se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., kada je saznao da se stanovnici Mekke nalaze u oskudici i neimaštini, poslao u Mekku dovoljno novca i imetka da se podijeli njihovim siromašnim. (Eš-Šejbani, Šerh es-sijer el-kebir, 1/144). Sve to, uprkos svemu što je pretrpio od tih istih Mekkelija koji su do juče zlostavljali i mučili njega i njegove ashabe.
Poznat nam je slučaj Esme r.a., kćerke Ebu Bekra r.a., kojeg bilježe Buhari i Muslim, kada joj je majka, nemuslimanka, došla u Medinu u posjetu. Očekivano, Esma r.a. se našla u nezavidnoj prilici, jer nije znala kako da se ponaša. Otišla je do Poslanika, s.a.v.s., da ga upita za savjet, nakon čega joj je rekao da ode svojoj majci i pazi na nju. (Tefsir Ibn Kesir, 4/349).
Allah dž.š. nas podučava i edebu u dijalogu i raspravi sa pripadnicima suprotnog mišljenja i uvjerenja, pa kaže: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne sa onima među njima koji su nepravedni, i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što nam se objavljuje i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog je jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’“ (El-Ankebut, 29:46)
Primjer tolerancije i suživota prisutan je u velikoj mjeri i u ophođenju Poslanika, s.a.v.s., sa sljedbenicima Knjige, bili to jevreji ili kršćani. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je zijaretio i velikodušno dočekivao, primao i davao im poklone, obilazio njihove bolesne i odnosio se prema njima na najljepši mogući način. Navodi Ibn Ishak u svom poznatom djelu o životu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (Es-sire en-nebevijje), da je delegacija kršćana iz Nedžrana došla kod njega i ušla u džamiju dok je klanjao ikindiju. Pošto je bilo vrijeme njihove molitve, počeli su se moliti u džamiji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na šta je on ashabima, kada su ih htjeli spriječiti u tome, rekao: „Pustite ih, i oni su klanjali okrećući se prema istoku.“ Na osnovu ove predaje Ibn Kajjim temelji svoj stav u kojem dozvoljava ulazak sljedbenika Knjige u džamiju i obavljanje njihove molitve u njoj, kao i omogućavanje muslimana sljedbenicima Knjige da obave molitvu uz njihovo prisustvo, a sve to, ukoliko se radi o vanrednoj situaciji, a ne o ustaljenoj praksi sljedbenika Knjige. (Ibn Kajjim, Zadul-me’ad, Matba’ es-sunne el-muhammedije, tom III)
Prenosi se od Enesa r.a. da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., obišao jednog bolesnog dječaka jevreja i tom prilikom mu ponudio islam, pa kada je ovaj prihvatio, Poslanik, s.a.v.s., je izašao od njega govoreći: „Hvala Allahu koji ga je spasio vatre!“ (Buhari)
Umjesno je spomenuti i materijalnu situiranost Allahovog Poslanika, s.a.v.s., odnosno jedan od načina zbrinjavanja njegove porodice. Naime, kada je Muhammed, s.a.v.s., preselio na bolji svijet, njegov oklop se nalazio kod jednog židova kao zalog za hranu i odjeću za svoju porodicu na veresiju. (Buhari). Nema sumnje da je Poslanik, s.a.v.s., mogao dobiti bilo kakvu pozajmicu od svojih ashaba koji apsolutno ništa nisu žalili učiniti za njega, ali je on to uradio s razlogom. Podučio je svoj ummet da se to može činiti bez vjerskih zapreka.
Kaže se da je prolazila dženaza pored Poslanika, s.a.v.s., pa je ustao, na šta mu je jedan od ashaba rekao da je u pitanju jedan jevrej, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: „Za nije i on čovjek?“
Odnos ashaba i tabi’ina prema nemuslimanima je, također, jedan od primjera tolerancije i plemenitosti muslimana. Tako je Omer r.a. naredio da se iz državne kase (bejtul-mala) izdvaja dio imetka za svakodnevne potrebe jevreja i njihovih porodica, pa je nakon toga proučio dio ajeta: „Zekat pripada siromasima i nevoljnicima…“ (Et-Tevbe, 9:60). Postoji mišljenje da se pod „nevoljnici“ misli na nevoljnike sljedbenika Knjige. (Ebu Jusuf, El-Haradž, str. 26).Prenosi se da je Omer r.a., u svom putovanju za Šam, naišao na jednu skupinu kršćana gubavaca, pa je naredio da im se izdvoji stalno primanje iz državne blagajne u visini koja će zadovoljiti njihove potrebe. Vatropoklonik Ebu Lu’lu, pripadnik zimmija (nemuslimani pod ugovorom), zadao je Omeru r.a. smrtonosne ubode nožem. Međutim, to nije spriječilo Omera r.a. da na smrtnoj postelji izrekne sljedeće riječi: „Oporučujem halifi koji će doći poslije mene da se lijepo odnosi prema zimmijama, da ispuni ugovor kojim ga Allah dž.š. i Njegov Poslanik, s.a.v.s., obavezuju prema njima, da ih štiti i ne opterećuje ih preko njihovih mogućnosti.“ (Buhari)
Čuveni ashab i veliki učenjak, Abdullah b. Omer r.a., naredio je svom slugi da dio kurbanskog mesa odnese njegovom komšiji jevreju, te mu to ponovio toliko puta da se mladić začudio čemu toliko insistiranje i pažnja prema komšiji, i to jevreju.Tada je Ibn Omer r.a. svoj postupak obrazložio mladiću izjavom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojoj kaže: „Savjetovao mi je Džibril a.s. da pazim na svog komšiju tako često da sam pomislio da će mi reći da komšija ima pravo nasljedstva.“ (Muttefekun alejhi)
Neki učenjaci iz druge generacije muslimana (tabi’ini) su izdvajali dio imovine iz sadekatul-fitra i davali ga kršćanskim monasima i u tome nisu vidjeli nikakvu smetnju. Čak štaviše, pojedini, kao što su Ikrime, Ibn Sirin i Ez-Zuhri, smatrali su da im je dozvoljeno dati i sam zekat.
Navodi El-Kadi ‘Ijjad u djelu „Tertibul-medarik“: „Pričao je Darekutni da je kod kadije Isma’ila b. Ishaka ušao tadašnji vezir kršćanin, vezir abasijskog halife (El-Mu’tedid billah El-Abbasi), pa je kadija ustao pred njega i poželio mu dobrodošlicu, što je naišlo na osudu prisutnih ljudi oko kadije. Kada je vezir izašao kadija je, primjetivši nezadovoljan izraz njihovih lica, rekao: „Primijetio sam da osuđujete moj postupak pred vezirom, a znate da je Uzvišeni Allah kazao: „Allah vam ne zabranjuje da dobro činite i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (El-Mumtehane, 60:8). Ovaj čovjek radi za potrebe muslimana i on je naš posrednik do halife, pa je moj postupak, što se toga tiče, itekako opravdan.“ (El-Kadi ‘Ijjad, Tertibul-medarik, 3/174)
Završit ćemo ovaj tekst riječima i komentarom islamskog pravnika Šihabuddina El-Qarrafija na značenje riječi „en teberruhum“ tj. „da dobro činite“ iz prethodnog ajeta. Čini dobro drugome, odnosno budi tolerantan (prema nemuslimanima), znači, kako El-Qarrafi kaže, sljedeće: pomozi njihovog slabog, udovolji potrebi njihovog siromašnog, nahrani njihovog gladnog i odjeni onoga koji odjeće nema, budi blag i odmjeren u govoru sa njima iz milosti i dobrote, a ne iz straha ili poniženja, osaburi ukoliko ti nešto naškodi od njih, bez obzira što si u stanju to otkloniti, ali opet iz milosti, a ne iz straha i bojazni od njih, učini dovu Uzvišenom za njihovu uputu, spas i sreću, savjetuj ih u svemu, i u vjerskim i ovosvjetskim poslovima, čuvaj ih u odsustvu i ne ogovaraj ih, i ukoliko neko od njih bude izložen opasnosti, vodi računa o njegovom imetku, porodici, časti, pravima i interesima, pomozi im da isprave učinjenu im nepravdu i trudi se da ne ostanu uskraćeni ni za jedno njihovo pravo. (El-Qarrafi, El-Furuq, 3/15)
