Harut i Marut uopće nisu meleki, nego se pod melekima koji se spominju u ajetu misli na Džibrila i Mikaila koje su Jevreji optuživali da donose sihr Sulejmanu, a.s. Tako je u ajetu ukazano na nedužnost Sulejmana, a.s., kao i njih dvojice, a imena Haruta i Maruta se navode da bi se ukazalo na one koji su ljude podučavali sihru – vradžbini.
Bez obzira koliko brzo i kvalitetno napreduje nauka i tehnologija i koliko brzo postaju „stari“ i „demode“ najnoviji mobiteli i računari, jedna od ljudskih aktivnosti definitivno nikada ne zastarjeva i ne gubi na aktuelnosti i popularnosti. Naravno, radi se o vrlo starom zanatu, sihru – vradžbini. Zaista nevjerovatno zvuči činjenica da u ovim vremenima interneta, mobitela i satelita, neki ljudi, a posebno žene, dane i noći provode u društvu sa najodvratnijim bićima ovoga svijeta – prokletim šejtanima, listajući u polutami knjige, stare nekoliko hiljada godina i izgovarajući riječi koje ni najbolji lingvisti ne bi mogli prevesti na bilo koji od današnjih jezika. Sve ovo nas uopće ne bi toliko ni interesovalo da nam se ne događa da nas iznenada žestoko zaboli glava ili stomak, a kad odemo ljekaru on nam kaže kako nam nije ništa i da samo simuliramo, ili ono što je još gore, da čujemo kako su se hairli čovjek i hairli žena razveli, a da nikome nije jasno zašto je došlo do toga kada su živjeli u harmoničnom i skladnom braku. Ovdje moram napraviti jednu digresiju i ukazati na poražavajući podatak našeg stanja. Upitajte bilo kojeg prodavca knjiga koliko je prodao knjiga koje govore o Uzvišenom Allahu, Njegovom Kur’anu, Njegovim melekima i poslanicima, ili o računarima i sl., a koliko je knjiga prodao o sihru, džinima i šejtanima i bit ćete zapanjeni, jer upravo se ta literatura najviše traži i kupuje u našem društvu. Možda neko ipak primijeti pa kaže da Uzvišeni u Kur’anu uopće ne govori o današnjim sihirbazima, i to je istina, a razlog je jednostavan. I pored gnusnosti njihovih postupaka oni su toliko beznačajni da uopće ne zavrjeđuju ni da se spominju u Govoru Uzvišenog, ali zato nam Uzvišeni Allah govori o samom početku i nastajanju sihra i u okviru toga o Harutu i Marutu, koje direktno spominje po njihovim imenima…
Kur’ansko kazivanje o sihru, šejtanima, Harutu i Marutu
U suri El-Bekare, na početku Kur’ana, ukazuje se na postojanje sihra među ljudima i u okviru toga se spominje priča o Harutu i Marutu. O njima ćemo detaljnije govoriti u tekstu, a sada moramo ukazati na to da kazivanje o sihru postaje značajno tek sa dolaskom Istine i Svjetlosti u ljudsku blizinu. Takva je ljudska priroda, dok vlada noć i tama niko ne zna, niti se uopće interesuje šta se dešava u komšiluku, tj. njegovom bližem i širem okruženju. Svi su zauzeti bilo svojim uživanjem i naslađivanjem, bilo svojim brigama i bolovima. Tek sa pojavom svjetlosti ljudi počinju gledati malo dalje od svog jorgana i raspoznavati stvari oko sebe. Tako je sa ovom običnom svjetlošću, a potpuno ista stvar je i sa duhovnom svjetlošću koja je daleko značajnija od ove obične. Tako se desilo i sa dolaskom Muhammeda, s.a.v.s., o čemu nam Uzvišeni kaže: A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga data – za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju. (El-Bekare, 101.) Kao što kažu mufessiri, ovdje se govori o Jevrejima i njihovom postupku nakon što im je došao Muhammed, s.a.v.s., u svom liku koji im je oduvijek stajao naveden u Tevratu i sa Objavom koja je sve to dodatno potvrđivala, i otkrivala sve njihove prljave rabote sa ranije objavljenim Knjigama Uzvišenog Allaha, koje su znali samo određeni sveštenici, pa su postupili onako kako Uzvišeni kaže. Es-Suddi kaže: „Jevreji su se suprotstavili Muhammedu, s.a.v.s., sa Tevratom pa kada su vidjeli da se Kur’an i Tevrat slažu, posegnuli su za Asefovom knjigom – lični pisar Sulejmana, a.s., (o njemu ćemo u narednom broju, inšallah) i za sihrom Haruta i Maruta.“ E, tu nam Uzvišeni govori da su oni Istinu zamijenili sa sihrom – vradžbinom i tako dolazimo i do spominjanja Allahovog poslanika, Sulejmana, a.s., te Haruta i Maruta: I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini, a to nije objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! (El-Bekare, 102.)
Početak sihra i priča o Sulejmanu, a.s.
Muhammed b. Ishak kaže: „Nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo Sulejmana, a.s., u skupini poslanika neki jevrejski svećenici su rekli: ‘Muhammed misli da je Ibn Davud (Davudov sin, tj. Sulejman, a.s.) bio poslanik! Tako nam Boga on je bio samo sihirbaz – vrač!’ Pa je Uzvišeni Allah objavio ajet: A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici…“ Ibn ebi Hatim bilježi od Ibn Abbasa da je rekao: „Pisar (vezir) Sulejmanov bio je Asef i on je znao Allahovo najuzvišenije ime. On je sve pisao po naredbi Sulejmanovoj, a zatim to zakopavao pod njegovo prijestolje. Kada je Sulejman umro, to su šejtani povadili, a zatim između svaka dva reda upisali po jednu čaroliju i nevjersto (kufr) govoreći: ‘Evo šta je Sulejman radio s ovim.”’ Zatim on kaže: „Neuki ljudi su ga proglasili nevjernikom proklinjući ga, dok su učeni to mirno posmatrali.“ Tako je i ostalo sve do dolaska Muhammeda, s.a.v.s.
A Es-Suddi nam pojašnjava sam proces pojave sihra i načina na koji su šejtani došli do knjiga sihra, pa kaže: „Šejtani su se penjali na nebo da bi prisluškivali govor i tu su slušali riječi meleka u vezi smrti, gajba (nevidljivim) ili naredbi, a zatim bi dolazili gatarima da ih o tome izvijeste. Gatari su to kazivali ljudima, koji bi se potom uvjerili da je upravo onako kako su ovi i kazali. Nakon što bi gatari stekli povjerenje kod ljudi, oni su lagali ubacujući u to nešto drugo, odnosno na svaku riječ su dodavali sedamdeset novih. To su ljudi zapisivali u knjige, a među sinovima Israilovim se raširilo uvjerenje da džinni poznaju gajb (nevidljivo). Nakon toga, Uzvišeni Allah je ljudima poslao Sulejmana, a.s., kao poslanika, koji je sakupio sve te knjige, stavio ih u jedan sanduk i zakopao ga ispod svog prijestolja, tako da se ni jedan od šejtana nije mogao približiti tom njegovom prijestolju, a da ne bude spaljen. On, a.s., je rekao: „Svakome za koga čujem da govori kako šejtani znaju gajb (nevidljivo) glavu ću odsjeći!“ Kada je Sulejman, a.s., umro i kada je nestalo učenjaka koji su to znali, te su došli njihovi nasljednici, jedan šejtan je uzeo ljudski oblik, zatim je došao jednoj skupini sinova Israilovih i rekao im: ‘Hoćete li da vas upoznam sa riznicom koju nikada nećete moći iscrpiti?’ Oni su rekli: ‘Naravno, da hoćemo!’, a on im je rekao: ‘Kopajte ispod prijestolja!’ Zatim je otišao sa njima, pokazao im mjesto i stao pored njega. Ljudi su mu rekli: ‘Približi se!’, a on im je odgovorio: ‘Ne, ali ću biti ovdje uz vas, pa ako to ne nađete, ubijte me!’ Oni su nastavili kopati i našli su te knjige. Kada su ih izvadili, šejtan je rekao: ‘Sulejman je ovom vradžbinom upravljao ljudima, šejtanima i pticama.’ A zatim je poletio i nestao. Tako se u jevrejskom narodu proširilo mišljenje da je Sulejman, a.s., bio vrač i sihirbaz i oni su preuzeli te knjige. Čim je došao Muhammed, s.a.v.s., sa Istinom oni su posegnuli za tim knjigama i sa njima mu se suprotstavili.“
Prihvativši mišljenje da je Sulejman, a.s., bio sihirbaz Jevreji su smatrali da su Džibril i Mikail, a.s., donijeli vradžbine Sulejmanu, a.s., pa zato Uzvišeni objavljuje Svome poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., da to nije istina i da je Sulejman, a.s., čist od tih podvala. Uzvišeni nam pojašnjava da su sihri – vradžbine djelo šejtana koji su tome poučavali ljude u Babilonu, a da tome poučavaju Harut i Marut, pa ko su onda Harut i Marut?!
Jesu li Harut i Marut meleki?
U dijelu ajeta koji govori o njima nalazi se riječca „ma“, što implicira da se ajet može prevesti na dva načina i da može imati dva potpuno različita značenja. Tako, ako se ta riječca prevede kao odnosna onda ajet dobiva značenje da su Harut i Marut dvojica meleka, kako je i preveo rahmetli Besim Korkut: A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. Po tom prijevodu dobija se značenje da se radi o dvojici meleka o kojima postoji i zanimljiva priča koju često navode brojni mufessiri iako nema nikakvu vrijednost u smislu vjerodostojnosti, a prenosi se od Alije, Ibn Mes’uda, Ibn Omera, Ibn Abbasa Ka’b el-Ahbara, Es-Suddejja i El-Kelbija: „Kada se namnožio fesad – nered na Zemlji, od Ademovih potomaka u vrijeme Idrisa, a.s., meleki su počeli prozivati ljude zbog toga, pa se kaže da im je Uzvišeni Allah rekao: ‘Da ste vi na njihovom mjestu i da sam i vama dao ono što sam dao njima (ljudsku prirodu) i vi biste činili isto što i oni čine.’ Meleki su odgovorili: ‘Slavljen neka si! Nama ne priliči da se tako ponašamo.’ Pa su nakon toga odabrali dvojicu svojih najboljih meleka: Haruta i Maruta, pa ih je Uzvišeni Allah spustio na Zemlju i podario im strast poput ljudske. Nije prošao ni mjesec dana, a oni su bili iskušani izuzetno lijepom ženom koju su pokušavali zavesti. Ona im je odgovorila da će pristati pod uvjetom da uđu u njenu vjeru (učine širk), što su oni odbili… Zatim je ponovo došla do njih nagovarajući ih da nekoga ubiju, pa su i to odbili. Zatim je došla i treći put, pa su je ponovo pokušavali zavesti, a ona im je stavila na izbor da učine jedno od troje: ili da učine širk, ili da ubiju nekoga, ili da popiju čašu vina. Oni su izabrali „najmanje“ od tri zla, pa su posegnuli za vinom, a ona im se onda podala. U tom stanju ih je vidio neki čovjek, pa su ga oni ubili. Nakon svega ona ih je upitala za Allahovo ime s kojim se uzdižu na nebo, pa su joj ga otkrili. Ona ga je tada izgovorila, pa je bila uzdignuta i na nebu se pretvorila u blistavo nebesko tijelo – Veneru!!!? Salim navodi od Ka’ba da je rekao kako oni nisu ostali na Zemlji ni cijeli dan, a već su počinili to što su počinili.“ U drugoj predaji se navodi da su poželjeli da se vrate na nebo, ali nisu mogli. Osjećali su gnusnost zlodjela koja su počinili, pa im je Uzvišeni Allah stavio na izbor da odaberu kaznu na ovome ili na onome svijetu. Oni su odabrali ovosvjetsku privremenu, umjesto onosvjetske vječne kazne, pa se oni kažnjavaju u Babilonu okačeni o lance između nebesa i Zemlje. Ibn Kesir kaže da se ova priča navodi u oko dvadeset predanja, ali se ni jedno od njih ne veže za Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a brojni znalci ih odbacuju zbog slabosti i neutemeljenja. Ovo spada u isralijate koji se ne smiju potvrđivati, ali ni odbacivati, izuzev kada su u suprotnosti sa Istinom koju zastupa islam. Kurtubi kaže da je sve to daif i da se radi o podvalama onih koji žele da obezvrijede Allahove meleke. On kaže da sa stanovišta mašte i razuma ova priča nije nemoguća, ali ne postoji ni jedan valjan dokaz koji bi je potvrdio, čak naprotiv svi dokazi ukazuju na njeno neutemeljenje. Tako je općepoznato i vjerodostojno potvrđeno da je Venera, kao i sve ostale zvijezde i planete stvorena davno prije Adema, a.s., a kamoli Idrisa, a.s., Sulejmana, a.s., i grada Babilona. Zatim Kurtubi kaže da ova priča u sebi nosi skriveni kufr jer neki navode da su meleki „prozivali i ukazivali na sramote ljudi” i da su čak rekli Uzvišenom Allahu: „Ti nas ne možeš iskušati!“ Što je čisti kufr, da nas Uzvišeni Allah sačuva toga. Sada da razjasnimo: Otkud onda ova priča!? Prva stvar, već smo naveli kako je Sulejmanov narod, posebno neznalice, zahvalio svome poslaniku i vladaru za čijeg vremena su postigli ono što nisu nikada prije i definitivno neće nikada poslije: proglasili su ga sihirbazom. Zatim, sjetite se samo kako su Jevreji rekli Muhammedu, s.a.v.s.: „Ne postoji ni jedan poslanik a da mu ne dolazi melek od Gospodara sa poslanicom i sa objavom, pa ko tebi dolazi da te mi slijedimo?“ Poslanik, s.a.v.s., im je odgovorio: „Džibril.“ Na što su oni povikali: „To je onaj što se spušta radi rata i ubijanja. To je naš neprijatelj! Da si rekao da je to Mikail, koji se spušta sa kišom i milošću, slijedili bismo te.“ Pa je Uzvišeni Allah objavio ajet: Reci: “Ko je neprijatelj Džibrilu?- a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an – koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite – kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.”Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu – pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju. (El-Bekare, 97.-98.) Hadis bilježi Tirmizi. Pored toga Uzvišeni Allah najbolje poznaje Svoje meleke i On ih najbolje opisuje: Hvale ga noću i danju, ne malaksavaju. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi. On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz stahopoštovanja prema Njemu, brižni. (El-Enbija, 20, 27,28) Nema sumnje da se i ovdje radi o jednoj perfidnoj podvali protiv Allaha i Njegovih časnih meleka od strane sihirbaza koji još uvijek čitaju šejtanske knjige, da nas Uzvišeni sačuva njih i njihovog zla.
Ili šejtani?
U prijevodu Kur’ana na bosanski jezik i u ”Tefsiru” Ibn Kesira riječca „ma“ je prevedena kao negacijska i tako se dobija dugačiji prijevod sa sasvim drugim značenjem: A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini, a to nije objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. Ovo je daleko bliže istini i kroz tefsire je evidentno da većina učenjaka prednost daje upravo ovom značenju. Dakle Harut i Marut uopće nisu meleki, nego se pod melekima koji se spominju u ajetu misli na Džibrila i Mikaila koje su Jevreji optuživali da donose sihr Sulejmanu, a.s. Tako je u ajetu ukazano na nedužnost Sulejmana, a.s., kao i njih dvojice, a imena Haruta i Maruta se navode da bi se ukazalo na one koji su ljude podučavali sihru – vradžbini. Kurtubi kaže da su Harut i Marut, ustvari, šejtani koji su podučavali ljude sihru u Babilonu i da se na njih ukazuje riječima: šejtani su nevjernici. Međutim, Er-Razi navodi od Ibn Abbasa da je rekao: „Kada bi im došao neko ko želi sihr, oni su ga odvraćali govoreći mu: ‘Mi smo samo iskušenje, pa ne budi nevjernik, jer su znali šta je dobro, šta zlo, šta je nevjerstvo, a šta iman, a znali su i da je sihr izraz nevjerstva…’“ Navodi se više sličnih predaja koje ukazuju da su oni ipak odvraćali svakoga od toga, što, istini za volju, šejtani apsolutno nikada ne bi, niti mogu učiniti.
Ili džini?
Ibn Kesir navodi i mišljenje da su Harut i Marut, dva istaknuta džina, odnosno dva džinska plemena. Što nije nelogično, s obzirom da sav sihr i predstavlja sponu ljudskog i džinskog (šejtanskog) svijeta.
Ili su ipak samo ljudi?
Ovo mišljenje podržava stav Kurtubija, Ibn Kesira koji odbacuju mišljenje da su njih dvojica bili meleki. Prema tome, navedeni ajet dobija značenje: „Nije Sulejman bio nevjernik, niti je dvojici meleka objavljen sihr, nego su šejtani nevjernici zato što ljude podučavaju vradžbini, tj. što sihru poučavaju Haruta i Maruta, dva čovjeka koji, potom, poučavaju druge ljude. Oni međutim nikoga ne poduče, a da mu ne kažu: ‘Mi smo samo iskušenje i nemoj biti nevjernik!’“ Dakle, Harut i Marut, simboliziraju ljude u čijoj prirodi je posebno istaknuto svojstvo savjetovanja.
Razvod braka zbog utjecaja sihra
Bilo kako bilo, pravu istinu zna jedino Uzvišeni Allah, dž.š., a na kraju ovih ajeta Uzvišeni Allah nam pojašnjava ono što nas se daleko više tiče, a to je mogućnosti djelovanja sihra i daje nam ocjenu (bez)vrijednosti tog znanja. Tako o mogućnostima sihra Uzvišeni nam kaže: „I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti.“ Dakle, razvod braka je često puta plod djelovanja sihra. Ako bismo sudili po statističkim podacima o broju rastavljenih brakova u našem okruženju onda imamo egzaktan pokazatelj raširenosti sihra u našem društvu. Muslim bilježi u svom ”Sahihu” da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Šejtan postavlja svoj prijesto na vodi, a zatim šalje svoje šejtane ljudima. Onaj ko mu je najbliži, predstavlja najveće iskušenje. Tako jedan od njih dolazi i govori mu: ‘Bio sam s tim i tim čovjekom i nisam ga puštao sve dok…’ A Iblis mu tada kaže: ‘Ne, ništa nisi učinio!’ Zatim dolazi drugi i govori: ‘Bio sam s tim i tim čovjekom i nisam ga napustio sve dok se nije razveo od svoje žene!’ A on tog šejtana tada približi sebi i kaže mu: ‘Da, tako treba!’“ Svako od nas lahko može osjetiti djelovanje sihra na sebi, čim počne kod svog supružnika gledati samo ono loše i najgore. Da nas Uzvišeni Allah sačuva toga, a bez Njegove pomoći smo svi izgubljeni, pred ovim zlom. Na kraju Uzvišeni nam sve pojašnjava Svojim riječima: Ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! (El-Bekare, 102.) A najljepši savjet na kraju je:
A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (El-Bekare, 103.)
