Mjesec ramazan se naziva mjesecom strpljivosti jer se u tim danima vjernici sustežu od jela, pića i intimnog odnosa. Dakle, strpljiv je onaj koji se susteže od onoga za čim teži njegova duša, kao i onaj koga je pogodilo iskušenje, pa on u ime Allaha trpi i podnosi to iskušenje bez očajavanja i srdžbe.” Neko je upitao Džunejda o značenju strpljivosti, pa je rekao: “Strpljivost je dočekivanje bola i iskušenja bez ljutnje i srždbe.” A Zunun el-Misri je rekao: “Strpljivost znači udaljavati se od prijestupa, biti smiren u srdžbi i prikazivati se bogatim u stanju siromaštva te ne jadati se ljudima.” Postoje dvije vrste jadikovanja ili jadanja. Jedno je jadanje Allahu na svoje stanje i ono ne poništava sabur. Primjer za to je Jakub, a.s., koji je, nakon što je izgubio sina Jusufa, govorio: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate” – reče on.”(Jusuf, 86.). A drugo je jadanje ljudima na težinu stanja i iskušenja. Ova vrsta jadanja je u suprotnosti sa strpljivošću i ona je zapravo poništava. Jedan pobožnjak je čuo čovjeka kako se žali svome drugu na svoje teško materijalno stanje, pa mu je prišao i rekao: “Kako te nije stid da se žališ na Milostivog Gospodara, onome ko te ne razumije i ko nema milosti.” Vrste strpljivosti U islamskoj literaturi spominju se tri vrste strpljivosti: strpljivost u pokornosti Allahu, strpljivost u ostavljanju grijeha i strpljivost na udarcima sudbine. Sabr ili strpljivost u pokornosti Allahu postiže se prije svega spoznajom i sviješću da su posljedice pokornosti sretan kraj na dunjaluku i vječna nagrada na ahiretu.
Ibnul-Kajjim el-Dževzi je u svojoj knjizi Tarikul-hidžretejn nabrojao sljedeće uzroke strpljivosti u sustezanju od grijeha. Prvo, svijest o odvratnosti grijeha i spoznaja da je Allah zabranio grijehe kako bi čovjek zaštitio i sačuvao svoju dušu od poroka koji je upropaštavaju, kao što brižan otac čuva i štiti svoje dijete od svega što bi mu moglo štetiti. To je uzrok koji bi svakog razumnog čovjeka trebao da odvrati od grijeha, čak i onda kada se taj grijeh ne bi vezivao za kaznu na Sudnjem danu. Drugo, stid od Allaha. Iskreni i ubijeđeni vjernici znaju da ih Allah vidi i čuje i oni se stide da ih Allah vidi u grijehu te strahuju da ne izazovu Njegovu srdžbu. Treće, čuvanje blagodati koje nam je Allah podario, jer grijesi poništavaju blagodati tako da kad god čovjek počini grijeh, od njega ode neka blagodat, shodno počinjenom grijehu, a kada se pokaje i vrati u okrilje pokornosti Allahu, onda se vrate i blagodati. Neko od islamskih učenjaka je rekao: “Učinio sam grijeh zbog kojeg godinu dana nisam bio u stanju da ustajem na noćni namaz.” Drugi je kazao: “Zbog grijeha koje sam počinio uskraćeno mi je razumijevanje Kur’ana.” Četvrto, strah od Allahove kazne, a to se postiže iskrenim vjerovanjem u Njegovu prijetnju i obećanje, vjerovanjem u Allaha, vjerovanjem u objavljene Knjige i Allahove poslanike. Uzvišeni je objavio: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.(Fatir, 28.). Rečeno je: “Dovoljno je čovjek učen ako je bogobojazan, a dovoljno je neznalica ako je obmanut u pogledu Allahove nagrade i kazne.” Peto, ljubav prema Allahu. Onaj koji voli pokoran je Onom kojeg voli. Što je snaga ljubavi u srcu veća, pokornost je jača kao i ostavljanje grijeha. U tom smislu su i riječi Omera, r.a.: “Divan li je vjernik Suhejb, i kada ne bi posjedovao strah od Allahove kazne, on ne bi činio grijehe.” Šesto, svijest o lošim posljedicama i tragovima koje ostavljaju grijesi, kao što su: crnilo na licu, tmina u srcu, tjeskoba u grudima, tuga i beznađe, očaj i depresija, kukavičluk, zaboravljanje naučenog znanja, nestanak sigurnosti i osjećaj straha i usamljenosti. Griješnik osjeti žestinu vatre u svom srcu prije Sudnjeg dana i prije džehennemske vatre koja će do srca dopirati. Strpljivost na iskušenjima Postoje mnogi razlozi koje bi vjernike trebali motivirati i podstaknuti na strpljivost na iskušenjima i udarcima sudbine, a mi ćemo spomenuti neke od njih. Prvo, dokazi o nagradi i sevabima za iskušenje, kao i dokazi o tome da iskušenja brišu grijehe i da su dio sudbine koju je Allah odredio i koja je zapisana prije nego je čovjek i stvoren, tako da očajavanje neće donijeti ništa dobro. Drugo, svijest o tome da su iskušenja zapravo posljedica grijeha. U tom smislu je i kur’anski ajet: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a on mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30.). Prenosi se da je Alija, r.a., rekao: “Nedaće ne dolaze osim s grijesima, a ne otklanjaju se osim pokajnjem.” Treće, spoznaja da je iskušenje poput gorkog lijeka koji će na kraju biti uzrokom ozdravljenja i potpunog izlječenja. Zato vjernici ne trebaju gledati na gorčinu lijeka, već na njegove posljedice. Uzvišeni je objavio: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (El-Bekare, 216.). Četvrto, svijest da nedaća ne dolazi da uništi čovjeka, već dolazi kao iskušenje i provjera strpljivosti. Ako se čovjek strpi na nedaćama i bude postojan, onda će mu Allah, dž.š. ukazati posebnu počast i učiniti ga odabranim robom ili evlijom, a ako se pokoleba i izrazi svoje nezadovoljstvo Allahovom odredbom, onda će se iskušenje samo povećati i jedna nevolja će se pretvoriti u mnoštvo nevolja, kao što se kod strpljivog čovjeka jedna nevolja na kraju pretvori u mnoštvo blagodati. Peto, svijest o tome da Allah putem iskušenja želi da vjernici potvrde svoju pokornost i vjerovanje u svakoj situaciji. Nije istinski Allahov rob onaj ko obožava Allaha samo kada mu je dobro, a kada ga snađe iskušenje, onda očajava i zaboravi na Allaha. Iskušenja su za vjernike poput vatre koja odvaja patinu od zlata, pa ono ostane čisto i zablista svojim punim sjajem. Dunjalučki dani su dani sabra Život na dunjaluku je protkan različitim vrstama iskušenja tako da ljudi imaju potrebu za strpljivošću u svim vremenima i svim generacijama, kao što imaju potrebu za hranom, vodom i zrakom. Kroz ljudski život se neprestano smjenjuju radost i tuga, sreća i nesreća, smijeh i suze, a da bi čovjek ostao uspravan i izdržao sva iskušenja, najbolje je da se naoruža strpljivošću. I sljedeći primjeri i predaje to potvrđuju. Ibn Ebi Dunya u svojoj knjizi El-I’tibar ve a’kab es-surur vel-ahzan, spominje predaju od Ibn Abbasa u kojoj je on rekao: “Nećete sresti ljude da im drugi govore: ‘Blago njima’, a da im vrijeme nije pripremilo dane kada će im govoriti: ‘Teško njima’.” A Ibn Mes’ud je rekao: “Svaka radost sa sobom nosi tugu, i nema ni jedne kuće koja se ispuni radošću a da nakon toga neće biti ispunjena žalošću.” Prenosi se od Jezida ibn Mehleba da je rekao: “Jedanput sam nosio dva tovara miska iz Horosana za halifu Sulejmana ibn Abldulmelika, pa sam došao pred vrata dvorca njegovog sina Ejuba koji je bio prestolonasljednik. Njegov dvorac je blistao od sjaja, a kompletna posluga je bila obučena u žute uniforme nakićene zlatom. Zatim sam ušao u drugi njegov dvorac u kojem je bila posluga sa zelenim odijelima i nakitom od smaragda. Ušao sam u sobu u kojoj je bio Ejub sa svojom ženom i predao mu dva tovara miska. Jedanaest dana nakon toga, ponovo sam došao u Šam, ali su sada Ejubovi dvorci zjapili prazni. U njima nije više bilo ni Ejuba, ni njegove porodice, niti posluge. Svi su pomrli od kuge.” U predaji, koju također bilježi Ibn Ebi Dunya, spominje se da je učenjak Seid Ebu Osman rekao jednoj sredovječnoj ženi na čijem licu su još uvijek bili tragovi ljepote i s kojeg osmijeh nije silazio: “Vjerovatno su ova ljepota i stalni osmijeh posljedica sretnog života u koji se tuga nikada nije uselila.” Ona mu je odgovorila: “Čovječe, moj život se zove tuga!” “Kako?”, upitao je Seid. Tada mu je žena ispričala sljedeće: “Jednog Kurban-bajrama moj muž je zaklao ovna u našoj bašči. Nakon toga smo ušli u kuću, a naša dva sina su ostala u bašči da se igraju. U jednom trenutku stariji je rekao mlađem: ‘Hajde da ti pokažem kako je babo zaklao ovna!’ Stavio mu je glavu na zemlju, uzeo je nož i zaklao ga. Kada smo čuli njegov smrtni krik, muž i ja smo istrčali iz kuće i zatekli smo mlađeg sina mrtvog. Stariji sin, vidjevši šta je uradio, pobjegao je u planinu i nikada se nije vratio. Kasnije smo saznali da ga je vuk pojeo. Moj muž je otišao da traži starijeg sina i pošto sa sobom nije ponio ni vode ni hrane, skapao je u planini od žeđi. Ja sam tako ostala potpuno sama.” Nakon toga, Seid ju je upitao: “Tako ti Allaha, reci mi kako podnosiš toliku tugu?” Iskrena i strpljiva vjernica mu je odgovorila: “I kada bih bila sigurna da je očajavanje i jadikovanje jedini lijek za moju tugu, ja opet ne bih očajavala.”
Prenosi se da je Abdurahman ibn Jezid ibn Muavija, koji je bio službenik na dvoru halife Abdulmelika ibn Mervana, na dženazi halifi Abdulmeliku, stao pred njegov mezar i pred okupljenim ljudima obratio se mrtvom Abdulmeliku ovim riječima: “Ti si onaj isti Abdulmelik čijim obećanjima sam se nadao i od čijih prijetnji sam strahovao. Eto, sada si došao u takvu poziciju u kojoj od tvoje vlasti i silnog bogatstva nije ostalo ništa osim ćefina u koje si zamotan i dva metra zemlje u koju si ukopan.” Nakon toga se vratio svojoj kući i potpuno se posvetio ibadetu. Strahujući da sam sebe ne uništi iscrpljujućim ibadetom i asketizmom, jedan njegov rođak je došao kod njega da ga posavjetuje i upozori na moguće posljedice takvog života. Abdurahman je saslušao njegov savjet, a onda mu rekao: “Poslušat ću tvoj savjet ako mi iskreno odgovoriš to što ću te pitati?” “Bit ću potpuno iskren u svom odgovoru”, rekao mu je rođak. Abdurahman ga je upitao: “Reci mi da li si zadovoljan sa svojim trenutačnim stanjem i bili bio siguran za sebe da ti u takvom stanju dođe smrt?” Odgovorio je: “Nisam zadovoljan sa svojim stanjem i ne bih volio da me u ovom stanju zatekne smrt.” Tada mu je Abdurahman rekao: “Daleko bila kuća u kojoj ti živiš i stanje u kojem se nalaziš”, i nastavio je sa ibadetom. Vrijednost strpljivosti Strpljivost je poput rasnog konja koji se nikada ne spotiče, ona je nesalomljiva, britka sablja, nepobjediva vojska i sigurno utvrđenje. Strpljivost je povezana s pobjedom tako da su te dvije osobine kao sestre blizanke. To je put uspjeha i sreće, ljestve kojima se stiže do uzvišenog cilja. Strpljivost je put onih koji žele Allahovo zadovoljstvo, poputnina dobrih i pobožnih ljudi. Nema dostojanstvenog života bez strpljivosti, ona je lijek za problem u kući iskušenja, oružje mudžahidima kada im ponestane snage, poputnina daiji kada ljudi odbiju njegov poziv, pribježište učenjaku u vremenu kada se znanje ne bude cijenilo. Imam Ahmed u knjizi Ez-Zuhd prenosi da je Omer, r.a., rekao: “Najljepše trenutke u životu doživjeli smo sa strpljivošću.” Strpljivost se u Kur’anu spominje na više od devedeset mjesta. Allah je u Kur’anu pohvalio strpljive i obećao im nagradu bez računa. Uzvišeni je objavio: Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni. (Ez-Zumer, 10.). Allah je sa strpljivima i on im daje dobro na dunjaluku i na ahiretu, a onaj uz koga je Allah Svojom pomoći i podrškom, ne treba da se brine za svoj ishod. U Kur’anu stoji: I budite strpljivi, jer Allah je, zaista, na strani strpljivih. (El-Enfal, 46.). Vođstvo na dunjaluku povezano je sa strpljivošću i ubjeđenjem, kao što stoji u sljedećem ajetu: Između njih Mi smo vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali. (Es-Sedžde, 24.). Strpljivima neće nauditi spletke neprijatelja ma koliko velike bile. U tom smislu su kur’anske riječi: I ako budete strpljivi i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. (Ali Imran, 120.). Allah je u Kur’anu strpljive obradovao sa tri blagodati koje su, svaka posebno, vrjednija od dunjaluka i svega što je na njemu. Uzvišeni je objavio: A ti obraduj strpljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”, njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu! (El-Bekare, 155.-157.). Strpljivima je obećana dupla nagrada, kao što stoji u ajetu: Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe i što lijepim zlo uzvraćaju i što od onoga što im dajemo udjeljuju. (El-Kasas, 54.). Allah je strpljivost učinio pomagačem vjernicima i sigurnim osloncem. U Kur’anu stoji: Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti. (El-Bekare, 45.). Pobjeda na dunjaluku je povezana sa strpljivošću i bogobojaznošću, kao što stoji u ajetu: Ako budete strpljivi i bogobojazni, i ako vas oni napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih. (Ali Imran, 125.). Meleki će u Džennetu posebno selamiti i pozdravljati strpljive: “Mir neka je vama, zato što ste bili strpljivi, a divno je najljepše prebivalište!” (Er-Ra’d, 24.). Allah je Svoju ljubav prema vjernicima vezao za njihovu strpljivost, kao što stoji u ajetu: A Allah voli strpljive. (Ali Imran, 146.). Allah je pohvalio Ejuba, a.s., zbog njegove strpljivosti, rekavši: Mi smo znali da je on strpljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao. (Sad, 44.). Strpljivima je Allah obećao uspjeh, džennetske perivoje, i spas od Vatre: Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su, doista, postigli ono što su željeli. (El-Mu’minun, 111.). Put do Dženneta je popločan iskušenjima i teškoćama, a put do Vatre strastima i porocima. Pa kako će onda čovjek ući u Džennet ako ne bude strpljiv na iskušenjima i ako ne bude strpljiv u sustezanju od poroka i strasti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, o strpljivosti Poslanik, sallallahu alejhhi ve sellem, je u mnogim svojim hadisima spomenuo vrijednost strpljivosti, a mi ćemo spomenuti samo neke. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kome Allah želi dobro, iskuša ga.” (Buharija i Muslim). Prenosi se od Ibn Mes’uda da je rekao: “Ušao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio bolestan, dodirnuo sam ga svojom rukom i rekao mu: ‘Allahov Poslaniče, ti imaš jaku groznicu!’ Odgovorio je: ‘Da, ja trpim groznicu koliko dvojica drugih ljudi.’ Rekao sam: ‘Je li zato imaš i duplu nagradu?’ ‘Da’, odgovorio je. Zatim je kazao: ‘Neće ni jednog muslimana pogoditi neka bolest, a da mu Allah time neće obrisati grijehe, koji s njega spadaju kao što lišće spada sa stabla.’” (Buharija i Muslim). Prenosi se od Enesa, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Veličina nagrade sukladna je veličini iskušenja. Kada Allah zavoli nekog roba, onda ga iskuša, ako bude zadovoljan Allahovom odredbom, Allah mu uzvrati Svojim zadovoljstvom, a ko se srdi na Allahovu odredbu, bit će mu uzvraćeno srdžbom.” (Tirmizi). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je kazao: “Allah, dž.š., je rekao: ‘Kada Ja Svoga roba iskušam oduzimanjem vida i on se strpi na tome, zamjena za to mu je Džennet.’” (Buharija). U drugom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada čovjeku umre dijete, Allah kaže melekima: ‘Uzeli ste dijete Mome robu?’ Oni odgovore: ‘Da!’ Allah onda kaže: ‘Uzeli ste plod njegovog srca?’ ‘Da’, odgovore meleki. Tada ih Allah upita: ‘A šta je rekao Moj rob?’ Meleki odgovore: ‘Zahvaljuje Ti i govori: -Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo! Onda im Allah kaže: ‘Sagradite Mome robu kuću u Džennetu i nazovite je kuća zahvalnosti.’” (Tirmizi). Ebu Sa’lebe prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pred vama su dani strpljivosti, onaj ko u tim danima bude postojan, njemu pripada nagrada kao nagrada pedeset od vas.” Upitali su: “Allahov Poslaniče, je li pedeset od njih ili pedeset od nas?” Odgovorio je: “Pedeset od vas.” (Silsila es-sahiha). Vjerovanje (iman) se sastoji od dva dijela, jedna polovica je strpljivost, a druga je zahvalnost. Na to aludira i sljedeći ajet: I Musaa smo poslali s dokazim Našim: “Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!” To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan. (Ibrahim, 5.). Suhejb ibn Sinan, r.a., prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čudna je stvar vjernika, njemu je uvijek dobro. Ako živi u izobilju i rahatluku on zahvaljuje Allahu i to je dobro za njega, a ako ga pogodi kakva nevolja i iskušenje, on se strpi i opet mu je dobro.” (Muslim). Nakon što vjernik i vjernica, na ovakav način, spoznaju i shvate suštinu vjerovanja, onda nipošto ne bi smijeli zapostaviti ova dva puta koji vode Allahovom zadovoljstvu i pridruživanju skupini sretnika na Sudnjem danu. Piše: Muhammed Abdun-Nasir el-‘Uvejd
