Svako vrijeme i razdoblje imalo je svoj vakat. U ranim godinama kad još nisam razumijevala pravo značenje te riječi – bio je, također, neki vakat. – “Šta ćeš doš’o ta’ki vakat” – govorili su naši preci, dede i nene kada ne bi imali adekvatan odgovor ili bi mogao biti negativan u odnosu na događaje i iskušenja koja su ih pratila kroz njihov životni vijek.
Evo i u ovom (sa)vremenu “pojavio” se taj vakat, prvo čudna bolest koja je zavirila u svaki kutak planeta, a onda strah od ekonomske krize pa sad opet i od rata…
Vakat ti je poput sudbine, ne možeš ga izbjeći niti zaobići ma koliko se trudio i pametan bio.
Vakat su i ovi mediji i internet mreže, te silne informacije koje prestižu jedna drugu, sa različitih izvora i sve četiri strane svijeta. Sve jednu večer- hajde Bože pomozi, a drugu – sačuvaj Bože! Ono što je danas aktuelno već sutra je zaboravljeno ili nebitno!
Dok sve to pratimo, a sve ne bi li osluhnuli kakav selamet, ponekad se i zapitamo – šta će nam tolike informacije!?
Koja je svrha preslušati ih i onda se liječiti, jer valja navečer miran zaspati.
Za koga se plasiraju sve te vijesti kada znamo da ih jedan dio građanstva uopće ne sluša, ne zanima ih, prebace na film, muziku, sport.. neki izađu iz kuće, a neki odu, odu iz domovine, odreknu se i države i državljanstva!
Jesu li to opet oni koji i svako drugo društveno iskušenje i breme ponesu na svojim plećima, oni heroji, domoljubi, vjernici…
Dakako da jesu! I ima smisla, jer upravo takvi imaju ponajviše senzibiliteta za društvo, naciju, domovinu…
Oni mogu pratiti i tu medijsku borbu, jer shvataju da je to dio naše sveukupne borbe. S druge strane, oni imaju i sposobnost da filtriraju, biraju izvore, liječe i razluče istinu od neistine te, unatoč svemu, da s optimizmom i nadom gledaju u budućnost.
Za njih ima smisla i kad su vijesti tužne i kad se tiču drugih, jer tada u njima pobude onu istinsku potrebu za zahvalnost na blagodatima koje oni imaju, a kojih ponekad, zbog tempa života, možda nisu bili ni svjesni.
A onaj poseban smisao je u tome – da kada se sve to vidi svojim očima i čuje vlastitim ušima – onda se ima i potpunog sluha i osjećaja da se iskreno uputi dova, da se zamoli Allaha, subhanehu we te’ala, da olakša i otkloni nevolje koje su se nadvile nad ovaj svijet i čovječanstvo. Jer vjernik zna da je dova njegovo najjače oružje i da se jedino njom može promijeniti sudbina.
Današnje medije, koji su poput bojnog polja, gdje se odvijaju svakojake borbe, sa uznemirujućim i tužnim scenama – ne može svako ni pratiti, pogotovo krhki insani i oni čije zdravlje je već narušeno.
Stoga je dobro ponekad se malo i distancirati, prestati svakodnevno ili bolje reći svakog časa “hraniti i napajati” svoje brige i strahove i tako ih održavati na snazi. Simpatično razmišljanje jedne djevojčice koja kaže: “s obzirom da je sad rat u Ukrajini, vise nema korone na TV, zato će se sad korona osjećati usamljeno i nestati”
Svjetski problemi, naravno, neće nestati ako mi na čas prestanemo pratiti TV i internet, ali će nestati ili se bar malo smanjiti u našim mislima, našoj glavi. Jer ma koliko se mi brinuli, naše pojedinačne brige neće riješiti globalne probleme pa kada ne možemo pomoći cijelom svijetu pomozimo makar sebi i to će biti dovoljno.
U tom kontekstu, nadolazeći mubarek ramazan je idealna okolnost, kao naš najvjernijih saveznik u borbi protiv svih drunjalučkih iskušenja i nedaća.
Njega ne mogu obustaviti nikakve svjetske kriza niti ratovi. Doći će u svaki dom bogat ili siromašan. Posjetiti i onog jakog kao i slabog i svima ponuditi svoj nur i breket. Donijet će neke nove, zdravije poglede na život, neku drugačiju stvarnost od ove ustaljene.
Prenijet će nam poruku da bez obzira na sve poteškoće i iskušenja – život ide dalje i kad prođe ovaj doći će drugi, doći će drugi, vječni život. Stoga je vjerniku važan svaki ramazan kojega dočeka, svaki njegov farz, dobro djelo, svaki trenutak života koji udahne!
I koliko god puta da smo ga dočekali on je uvijek nova spoznaja i izazov kako za starog tako i mladog, bolesnog i zdravog. Možeš ga postiti, ili žaliti ako to nisi u stanju, ravnodušnih nema. Svi žele na neki način sudjelovati u njegovom “programu” i da im daruje bar djelić svoje blagodati i bereketa. Ramazan ima svoj neosporni hurmet i niko kao on nema tu sposobnost da nas zaokupi svojim konceptom i da aktivira sve naše potencijale.
I oni koji ne poznaju druge hidžretske mjesece- po ramazanu računaju svoje vrijeme i bar taj mjesec prilagode svoj život njegovom ritmu.
Mubarek ramazan nam dolazi poput proljeća zamrloj zemlji, lijeka bolnoj rani… I ove godine će doći kao utjehe uznemirenoj duši, kao dobronamjerni gost da se druži s nama i malo nas odmakne od aktuelne sutacije i teških tema.
Jer kada insan zaposti od jela i pića, od nevaljala govora, ružna prizora i misli, tada odahne i tijelo i duša. Dođu namazi da nas osabure, Qur’an i zikr da nas odmori, ali i sabere šta nam je i kako najbolje činiti. S njime će doći i bereket u nafaku i u vrijeme; koliko god nafake ima bude dostatno, a i vrijeme se malo odulji pa se svašta stigne obaviti, ono što možda i za godinu nije. Čudo je koliko insan potroši vremena ugađajući svome tijelu i nefsu i prateći razne informacije.
Pa kad pritekne vakat iftara pruže se pogledi munarama i kandiljima, a ne mobitelima. Požuri se zajedničkoj sofri i osluškuje glas ezana, a ne televizijskih vijesti!
Jer šta god da radili, pratili, slušali… nas čekaju naši farzovi, i dobro je da nam ne ovise o ljudima, medijima, krizama. A nas naši farzovi uče da je sve u Božijoj vlasti i da bez njegovog dopuštenja ni okom trepnuti ne možemo, a kome On, subhanehu we te’ala, odredi dobro – cijeli svijet ga ne može osporiti, a kome odredi propast taj isti svijet ne može ga spasiti.
I na kraju- dobro je imati saveznike i istočne i zapadne! I lijepo je istaći barjake, nacionalne, patriotske, vjerske… ali mi istaknimo barjak imana, kako bi nas Allah, subhanehu we te’ala, “prepoznao”, jer On je obećao vjernicima pomoći, a On, slavljen i hvaljen neka je, svoje obećanje ispunjava, samo mi trebamo biti vjernici, trebamo VJEROVATI!
Ramazan mubarek olsun!
