Novim doseljenicima u Australiji bila je potrebna metoda putovanja velikim pustinjama u unutrašnjosti zemlje. Konji i volovi, koji su se u prošlosti koristili za takve zadatke, nisu odgovarali teškim i surovim uslovima, praćenim oskudicom vode i izuzetno visokim temperaturama. Kamile su predložene kao način vođenja ekspedicija i premještanja robe iz jednog dijela zemlje u drugi. U tu svrhu, guverner Južne Australije zatražio je kupovinu šest kamila; međutim, samo jedna je preživjela morsko putovanje, stigavši u Adelaid 1840. godine s indijskog potkontinenta. 1860. viktorijanska vlada je iz Indije uvezla 24 kamile. Uz njih su došla i tri Afganistanca kao goniči kamila. Ti Afganistanci i kamile postali su dio ekspedicionog tima Burkea i Willsa. 1865. godine Thomas Elder iz Južne Australije uvezao je 124 kamile, kao i 31 afganskog goniča kamila. Od tada je počeo uvoz kamila. Većina Afganistanaca koji su u Australiju došli kao goniči kamila poticali su iz paštunskih plemena današnjeg Pakistana i Afganistana i obično su ih nazivali “Afganistanci”.
Do 1880-ih i 1890-ih, Afganistanci su manje-više kontrolisali posao transporta kamilama u Novom Južnom Velsu, Kvinslendu, Južnoj Australiji, Zapadnoj Australiji i Centralnoj Australiji. Mnogi su živjeli u malim gradovima koje su nazivali Gan gradići. Do 1901. bilo je 600 goniča kamila, od kojih su manje od pola rođeni u Afganistanu; ostatak je bio iz dijelova današnjeg Pakistana.
Afganistancima se uglavnom ne pridaje zasluženi značaj u glavnim istraživanjima i ekspedicijama tih godina. 1896. godine dvojica Afganistana, Bejah Dervish i Said Ameer, bili su dio ekspedicije Alberta Calverta. Kad su dvojica evropskih istraživača nestala, Afganistanci su ih danima tražili u užasnim uslovima i na kraju umrli od gladi. Sin Bejah Dervisha, Abdul ‘Jack’ Dervish, bio je članom posljednjeg velikog istraživanja unutrašnjosti: Madigan ekspedicije iz 1939. godine kroz pustinju Simpson. Danas još uvek postoji nekoliko mjesta koja su nazvana po afganistanskim pionirima, poput Bejah Hilla i Saleh’s Fish Ponda.
Na svom vrhuncu, otprilike 3000 Afganistanaca radilo je kao goniči kamila širom Australije. Ovi rani muslimanski doseljenici uglavnom su bili muškarci koji su putovali u Australiju bez svojih porodica, nadajući se da će se jednog dana vratiti u svoje domovine. Neki su se vratili u današnji Pakistan i Afganistan. Ostali kojima je bilo teško vratiti se, trajno su ostali u Australiji. Kao što je to bio slučaj svim tadašnjim ne-bijelcima, život ovim muškarcima nije bio lahak. Često su bili marginalizovani i smatrani su inferiornim u odnosu na dominantne bijele kršćanske Evropljane. Ipak, čini se da su se neki pokazali dobro uprkos predrasudama, čak su postali relativno bogati i utjecajni. Ali takvih je bilo malo i veoma rijetko. Problemi rase, religije i ekonomskog hendikepa održavali su marginalizaciju, a oni koje su odlučili ostati u Australiji obično su mogu naći žene samo među ženama u nezavidnom položaju u društvu: bilo detribaliziranim Aboridžinima ili drugim raspuštenicama.
Upravo, spomenuti afganski goniči deva izgradili su prvu džamiju na tlu Australije. Bila je to Maree džamija u gradiću Maree, za koju neki tvrde da je izgrađena još 1861, međutim, pouzdano se zna da je njena gradnja završena oko 1882. godine. Džamiju je sagradio uzgajivač kamila Abdul Kadir, vlasnik Wangamanna stanice. Gonič kamila, Mullah Assim Khan, bio je imam Marree džamije početkom 20. stoljeća. Gradić je neko vrijeme imao dvije džamije, prije nego je sjeverna napuštena oko 1910. godine. Drugi izveštaj kaže da je džamiju namjenski porušio njen čuvar Syed Golamdeen 1956. godine, jer je više nije mogao održavati.
U gradiću Maree, koji danas ima 150 stanovnika, nema više afganskih goniča kamila, samim time ni džamija Maree nije opstala. Pojeo ju je zub vremena. Ipak, kako se spominje u izvještajima o naslijeđu iz 2002. godine, izgrađena je njena replika kao svjedočanstvo o prvim muslimanima i prvoj džamiji na tlu Australije.
Piše: Resul Mehmedović
