Sjetim se obične utakmice u Zenici, pa kolaps pola dana. Ove godine bilo preko 2,3 miliona hadžija, svi oni moraju negdje jesti i spavati. Bosanskom hadžiji smeta i kašnjenje lifta na Ćabi. Vrućina i prevelike gužve su učinili svoje.
Došli smo u Medinu, hoteli uz sami Harem. Ljepota. Medinski zrak miriše i obilazimo medinske znamenitosti. Svakim odlaskom u Harem osjeti se srdačan doček Bosanaca i Hercegovaca od strane Mekkelija. Organizator se potrudio i prsluke s natpisom BOSNIA nam podijelio. Rado nas puštaju u saff ispred uz komentar „Bosna, Bosna“. Počaste hurmom ili čašom Zem Zem vode. Neupućeni pitaju: „Traje li još rat u Bosni?“
Na brdu Arefat sve bosanske hadžije zajedno. Uče se bosanske ilahije i Spahić Mustafa Mujki drži ders. Proliježe Arefatom Mujkijev pokušaj da dočara Dan kada se dove ne odbijaju: „Na ovoj mekanskoj zemlji, gdje upravo sjedimo je hodao zadnji Božiji poslanik Muhammed a.s.“ Odjednom svaki hadžija protrnu kao od anestezije. Sjedimo na Arefatu u klimatiziranom šatoru. Nezamislivo prethodnim generacijama. Određeni broj hadžija je negodovao zbog stvari na koje organizator nije imao uticaj i na koji jeste. Vodiči su upozoravali i stimulisali na strpljenje zbog veće nagrade.
Sijelilo se dokasno u noć. Bili smo prvi gosti tek izgrađenog hotela. Svaki izlazak na ulice Meke je činio ponosnijim svakog hadžiju iz BiH jer važe za uzorne i predane hadžije.
Naši prethodnici su kreirali takvu sliku bosanskog hadžije u očima arapskog svijeta. Halilović Nezim Muderris skoro pa nije ni spavao. Bdio je nad potrebom svakog hadžije. I ničim nije pokazivao da mu je to teško i tako je godinama.
Najavili su moguća kašnjenja letova, ali i mogućnost ranijeg odlaska hadžija čije su poslovne ili neke druge obaveze neodložne. I sada, kada još uvijek sabiremo utiske, svaki bosanski hadžija treba biti sretan što je upravo iz ove lijepe zemlje išao u goste svome Gospodaru.
Piše: Nisvet Mujanović
