Komemoracija povodom njegove smrti održana je danas u prepunoj dvorani Doma kulture. Veliki broj onih koji su poznavali Zlatka došli su da mu na ovaj način odaju počast, te upišu posljednje riječi čovjeku čija je smrt iznenadila, ali i rastužila cijeli Cazin.
Nikoga sigurno nije ostavio ravnodušnim govor predsjednika Sindikata srednjeg obrazovanja USK-a, Samira Fajića, koji prenosimo u cjelosti:
Dragi naš Zlatko Topiću,
Dragi članovi porodice, prijatelji, kolegice i kolege,
Meni je, nažalost, pripala ova čast da vam se obratim i prisjetim se našeg nam voljenog Zlaje. Ma nisi ti džaba nosio takvo ime - ti si pretvarao sve oko sebe u zlato i sreću! Nisi džaba nosio nadimak Zlaja jer si zlo uspješno tjerao od sebe.
Koliko god ovaj trenutak bio težak i tužan, prisjetimo se na trenutak svega onog što smo od Zlaje dobili; bilo kao oca, supruga, kolege, direktora, komšije ili poznanika. Prisjetimo se njegovog jedinstvenog života, a čiji smo, hvala Bogu, i mi bili dio.
Život kojeg su krasile skromnost i požrtvovanost prema svima nama, a naročito prema svojoj porodici, kolegama, učenicima i svima ostalima koje si poznavao.
Pokazao si nam da odluku o vlastitoj istinskoj sreći i njenom dijeljenju sa bližnjima, uvijek donosimo sami.
Ni svi Bogovi, ni sudbina, niti bilo ko, ne može nas na to primorati.
Postoje tek primjeri velikih ljudi koji nam poput Zlatka Topića ukazuju na put iskrenosti, put bez oklijevanja koji se živi malo po malo, korak po korak. Put kojim, dok koračamo, mijenjamo vlastite navike i sklonosti, misleći manje na uskogrudne ciljeve, a više na druge.
Odolijevao si današnjem vremenu - vremenu politika, vremenu bezbrižnosti za druge, i to sve do posljednjeg daha, koji je, vjerovatno, i prerano zaustavio tvoj život - u najponosnijoj struci obrazovanja mladih, u zanimanju sa sedam kora.
Ostavio si iza sebe velika djela; pokazao mladim ljudima put kojim trebaju ići, a mladim kolegama utrao put kojim trebaju da kroče u svoje živote.
Pronađimo inspiraciju u trenucima istinskog osmijeha i sitnicama koje nam je Zlatko ostavio, a koje su ustvari sva ljepota njegove duše i ispravnosti njegovog postojanja.
Udahnimo duboko, sklopimo oči, i na trenutak vratimo slike koje će nas zauvijek uz njega vezati.
U tim slikama je glas koji izgovara samo najljepše riječi razumijevanja i utjehe za svoju djecu, za svoje kolege, i oči koje u svakom vide ono dobro pa i u trenucima dok mu neke druge čine najveće zlo; dodir koji je čvrst onda kada to treba, a opet tako blag prema svima nama kad zatreba.
Na sve životne udarce nisi uzvraćao udarcima, ali te nepravda, nažalost, gušila i na kraju i otrgnula od nas.
Zastanimo i prisjetimo se kako je lako prepustiti se srdžbi, kako je lako osuđivati, a kako je teško biti čovjek kakav je Zlatko bio.
I budimo ponosni što smo ga poznavali!
Oprostit ću se s tobom stihovima iz Bagavad Gite:
'Pun je uvijek prijaznosti
Prema svakom koga sretne,
Bilo da su prijatelji,
Bilo da su protivnici,
Bilo znanci ili stranci,
Bilo dobri ili loši,
Njemu je to svejedno:
On ih ljubi podjednako...'
Sretan ti put, prijatelju moj, i neka ti je laka zemlja bosanska."
