Jednog dana sam bio s prijateljima i tulumarili smo do kasno u noć, a nakon toga sam se vratio kući. Majka je, po običaju, ostavila svoju poruku na hladnjak, ali ovaj put sam bio jako umoran i želio sam što prije leći i spavati, a pošto sam znao sadržaj majčinog pisma, nisam ga ni čitao. Zaspao sam dubokim snom, a iz sna su me probudili plač i vrištanje moje braće i moga oca. Skočio sam iz kreveta i upitao šta se dogodilo? Otac mi je odgovorio: ‘Sine, majka ti je umrla!’ ‘O Bože, moja majka, svjetlo mojih očiju! Kako?!’ Plakao sam i vrištao dok me je otac pokušavao utješiti i smiriti.
Nakon što smo klanjali dženazu voljenoj majci, vratio sam se kući shrvan od bola i tuge. Ležao sam na svome krevetu, a onda mi je odjednom na um palo majčino pismo. Jurnuo sam u kuhinju i uzeo pismo da ga pročitam. Sadržaj pisma me je još više rastužio, toliko da sam mislio da će mi srce puknuti od tuge, jer u njemu ovaj put nije bilo uobičajenih savjeta i uputstava, već je pisalo: ‘Sine, osjećam se umorno. Kad dođeš kući javi mi se i odvezi me u bolnicu.”’
