Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Ljudi se dijele u dvije skupine: oni koji su uspješni, jer su postojani na Pravom putu, i oni koji su neuspješni (poraženi i razočarani), jer su ostavili postojanost i ustrajnost. Suština postojanosti proizilazi iz postojanog govora i činjenja onoga što je čovjeku naređeno.
U Allahovim riječima: ”Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovome i na onome svijetu” (Ibrahim, 27.), krije se neizmjerno blago. To je zato što čovjek ne može bez Allahove pomoći i učvršćivanja na Pravom putu ni treptaj oka. I ako ga Allah ne učini postojanim na Pravom putu, ”nebo” i ”zemlja” njegove vjere će se pokrenuti sa svog mjesta (tj., srušit će se).” (Ibnul-Kajjim el-Dževzije, I’lam el-muvekki’in ‘an Rabbil-‘âlemin)
U našem vremenu, koje je ispunjeno iskušenjima poput tamne noći, onaj ko se pridržava vjere je kao onaj koji drži žeravicu na dlanu, i potpuno je razumljiv i opravdan njegov strah za njegovu vjeru, odnosno, strah da ne skrene s Pravog puta i time izgubi i dunjaluk i Ahiret.
Jedan od najgorih oblika neuspjeha je da čovjek odustane od principa svoje vjere kako bi izbjegao optužbe za ekstremizam i vjerski fanatizam. Ozbiljnost i opasnost ovakvih stanja i situacija pogoršava činjenica da narativ o navodnom islamskom ekstremizmu i fanatizmu onih koji se čvrsto drže Kur’ana i Sunneta, kao i ideju o svojevrsnoj reviziji i novom čitanju i interpretaciji primarnih islamskih izvora, a posebno hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, promoviraju i neki vjerski učenjaci i autoriteti u islamskom svijetu, iz samo njima poznatih razloga.
A ta revizionistička ideja se otprilike svodi na sljedeće: Ako želite biti prosvijećeni i umjereni, onda morate učenje islama podrediti ljudskim hirovima, ukusima i zahtjevima tzv. sveljudskog (svečovječanskog) jedinstva, zaboravljajući da smo mi Allahovi robovi koji su došli na ovaj svijet s jednom svrhom i ciljem, a to je da se dobrovoljno potčinimo Allahovom zakonu i vlasti, i da samo Njega obožavamo, shodno ajetu: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat, 56.)
Islamski učenjaci i odgovor na pritiske stvarnosti
S tim u vezi, želimo posebno skrenuti pažnju na jednu činjenicu ili pojavu koja se tiče islamskih učenjaka. Naime, islamski učenjaci, šejhovi, profesori islamskih nauka, imami i daije, uvijek su bili, a danas posebno, na liniji dodira s dvije strane: s utjecajnim vladajućim autoritetima s jedne strane i sa idejama, hirovima, željama, te intelektualnim i društvenim naslijeđem ljudi s druge strane. I jedna i druga strana predstavljaju front pritiska na učenjake i daije s ciljem da se s njima usklade i identificiraju.
Kur’an upozorava na ovu činjenicu kroz Allahove riječi upućene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio.” (El-Isra’, 74.) Ovo je objašnjenje i upozorenje na pojave smutnje i raznih vrsta pritisaka stvarnosti u kojoj živimo, te odgovor na te pritiske.
Naprimjer, islamski učenjak može odgovoriti na pritiske stvarnosti tako što će pribjeći metodi slaganja sa širokim narodnim masama koristeći iznimna mišljenja i odbačene predaje (hadise) kako bi se uklopio u hirove i želje društva – što, nažalost, danas nije rijetka pojava -, i tada je njegova jedina briga da legitimizira i opravda propuste i nedostatke društva.
On to čini tako što u svojim ćitabima pronađe predaju koja nema nikakvu težinu i po kojoj se ne postupa, i onda je dovodi u saglasnost sa željama naroda ili tumači tekst na način na koji niko od poznatih, priznatih i vjerodostojnih islamskih učenjaka kroz historiju nije uradio. Zatim pokušava umiriti svoju savjest govoreći da bira najlakše mišljenje i rješenje za narod, ne praveći razliku između pretežnijeg mišljenja i iznimnog, a često puta, i odbačenog mišljenja, kao da je pozivanje Allahu (pozivanje u islam) postalo njegova misija da zadovolji ljudske želje i hirove.
Imam El-Šatibi, rekao je: ”Legitimna svrha uspostavljanja Šerijata je da se čovjek udalji od zova hirova i strasti, tako da postane Allahov rob po vlastitom izboru (dobrovoljno), kao što je Allahov rob prisilno (tj., htio ne htio on je Allahov rob i ne može izaći iz okvira svoje ljudskosti i zakonitosti koje je Allah uspostavio).”
Jedna od manifestacija nedosljednosti, neuspjeha i pada je pokušaj da se dokaže umjerenost islama i istaknu općeljudske vrijednosti s kojima je došao, s težnjom da se vjera predstavi u formi koja zadovoljava orijentacije protivnika islama, čak i ako je to na račun Šerijata i iskrivljavanja principa vjerovanja.
Nažalost, takvi ponekad nastoje pomiješati islamski diskurs s drugima kako bi dokazali da, naprimjer, liberalizam ima korijene u islamu, ili pak, na krilima racionalizma, isključuju i odbacuju neke kur’ansko-sunnetske tekstove za koje tvrde da su u koliziji s razumom kako bi izbjegli opisivanje muslimana kao reakcionarnih i nazadnih.
U tom kontekstu možemo navesti i aktuelna događanja u Palestini i cionističku agresiju na Gazu i stav o snagama palestinskog otpora, koji predstavlja najbolji primjer testiranja islamskih učenjaka i daija pred pritiskom stvarnosti. Nažalost, neki islamski učenjaci, šejhovi i daije, odazvali su se pozivu svojih vladajućih režima da demoniziraju Hamas, optužujući ga da je izazvao stradanje muslimana u Gazi, kao i za neznanje i skretanje sa staze islama, zbunjujući time muslimanske mase i dolijevajući ulje na vatru smutnje, a bježeći od suštinskog problema i nazivanja stvari i pojava njihovim pravim imenima.
Iako to često rade pod pritiskom i prijetnjama svojih tiranskih vladara, to svakako nije opravdanje koje ih izuzima od odgovornosti, jer se pogrešan korak islamskog učenjaka razlikuje od pogrešnog koraka običnog muslimana. Stoga bi za njih bilo bolje da se suzdrže i da sputaju svoje jezike i svoja pera od neprimjerenih kritika i napada na one koji trenutno brane čast i ugled cijelog ummeta, a ne samo živote i čast muslimana Gaze.
Jer, takav odgovor pojedinih islamskih učenjaka na pritisak stvarnosti i pristajanje uz njeno iskrivljavanje doprinosi razgradnji i razaranju identiteta muslimana i njegove islamske ličnosti. Osim toga, takvi učenjaci gube kredibilitet u društvu i obezvrjeđuju svoj cjelokupni rad i angažman na polju da’ve i širenja islama, što svakako nije dobro ni za njih ni za ostale muslimane.
Zatim, jedna od manifestacija nedosljednosti i neuspjeha koju spominje Ibnul-Kajjim, jeste i ograničavanje Šerijata i vjerskih propisa samo na Kur’an, napuštanjem Sunneta, tj., hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pod izgovorom da su neki od njih vjerodostojni (sahih), neki slabi (daif), a neki opet izmišljeni (mevdu’), te da Sunnet nije sačuvan od greške kao Kur’an.
Naravno, takvi učenjaci nisu u pravu, jer je vjerodostojan Sunnet također objava i nepogrješiv je kao i Kur’an, na šta aludira i ajet: ”On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.” (En-Nedžm, 3.-4.) Uostalom, kako bismo znali za slabe i izmišljene hadise da vjerodostojni hadisi nisu čisti od bilo kakve greške. U tom smislu su i riječi imama El-Ša’tibija: ”Sunnet je dokaz protiv cijelog ummeta, a postupci bilo kojeg muslimana nisu dokaz protiv Sunneta. Zato što je Sunnet čist od greške, kao što je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čist od greške. Ostatku ummeta, tj., svim sljedbenicima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije potvrđena nepogrješivost, osim kad je riječ o posebnom konsenzusu.”
Stoga, budimo postojani u svojoj vjeri i znajmo da samo cjelovit islam, tj., Kur’an i vjerodostojni Sunnet, predstavlja potpunu uputu za cijelo čovječanstvo i nosi poruku mira svim svjetovima. Samo u okrilju cijelokupnog Šerijata – Kur’ana i Sunneta -, musliman živi sretno i potvrđuje se kao ličnost koja govori i čini samo dobro, a miroljubivi nemuslimani žive u okrilju njegove pravde i čuvanja ljudske časti i dostojanstva.(saff.ba)
