Naime, Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Nisam vidio čovjeka da je bio toliko cijenjen kao imam Malik ibn Enes. On nije imao mnogo dobrovoljnog posta i namaza, ali je bez sumnje imao tajno dobro djelo između njega i Allaha.”
Prijatelju, kada je imam Malik napisao svoje hadisko djelo El-Muwetta, rekli su mu: ”Kakvu potrebu ljudi imaju za takvim djelom, pored toliko knjiga hadisa?” Imam Malik, odgovorio je: ”Ono što je u ime Allaha, ostaje.”
Cijeli Malikov život bio je u ime Allaha, i Muwetta je ostala.
Prijatelju, ne postoji ništa draže Allahu od tajnog dobrog dobrog djela koje je samo između tebe i Allaha. Oči ga ne gledaju da mu se dive, a uho ga ne čuje da bi ga hvalilo. Ti činiš to djelo, a u tvom nijetu nema ništa i niko osim Allah i Njegovo zadovoljstvo, uvjeren da kod Allah ništa ne može biti izgubljeno i da nagrada za dobro djelo ne može propasti.
Stalna sadaka koju ne prate kamere, rekati noćnog namaza dok tvoji ukućani misle da spavaš, dugovi koje otplaćuješ u ime dužnika u radnjama, a da ih i ne znaš, niti oni tebe znaju, stipendija uspješnom studentu jetimu koji neće saznati do Sudnjeg dana ko ga je stipendirao, to su te tajne između tebe i Allaha. I ne zaboravi na riječi imama Malika: ”Ono što je u ime Allaha, ostaje.” Tekst ili komentar koji napišeš na društvenim mrežama u ime Allaha, a u odbranu svoje vjere, Allah će učiniti da ga pročita i podijeli hiljade ljudi diljem zemaljske kugle dok ti sjediš u svojoj kući.
Knjiga koju pišeš s namjerom da je Allah učini uzrokom za povratak pokajnika u okrilje Allahove vjere, utjehom za ožalošćene i uputom za zbunjene. I kad ti umreš, Allah je čuva za tebe kao stablo koje zasadiš, pa izraste visoko i jako kao planina, i Allah uputi ljude na nju da je čitaju i ubiru njene ”plodove” da bi ti imao nagradu. Da, to je nekada bila samo mala ”stabljika”, ali zato što je u ime Allaha, ostala je.
Bunar koji iskopaš u ime Allaha, nagrada za njega može biti to da te Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napoji sa svoga Havda iz svoje mubarek ruke na Sudnjem danu.
Ko je mogao i zamisliti da će hadisko djelo Rijadus-salihin biti prodavano u knjižarama Pariza i Londona. Međutim, Allah je pogledao u srce imama En-Nevevija i bio zadovoljan njime, pa je ostavio spomen na njega preko njegove knjige.
I nije čudo što se vjernička srca vežu za djelo Medaridžus-salikin, jer je prije toga, srce njezinog autora, Ibnul-Kajjima el-Dževzijja bilo vezano za Allaha.
Nije iznenađujuće to što je Ibnul-Dževzi umro, a njegova knjiga, Sajdul-hatir, ostala.
Prenosi se da je Imam Ahmed učio ovu dovu: ”Allahu moj, učini da umrem, a da me niko od ljudi ne poznaje!” I Allah je pogledao u njegovo srce, i vidio da ne želi slavu i popularnost, pa ga je usmrtio, a u islamskom ummetu nije bio niko da ga nije znao, odnosno da nije čuo za imama Ahmeda.
Jer, prijatelju, ono što je u ime Allaha, ostaje.
