Piše: dr. Selman el-Avde
Svako od nas sebe smatra uzorom, primjerom i modelom u ovozemaljskim i ahiretskim, odnosno vjerskim stvarima.
Jednog dana, vozeći se svojim automobilom, shvatio sam jedno od općih psiholoških i etičkih pravila koje većina ljudi dijeli, a koje glasi: Ako mi smeta auto koje se sporo kreće ispred mene, ja odmah reagiram i kažem: ”O, sporog i dosadnog vozača!”, a ako pored mene brzo projuri automobil, ja to prokomentarišem riječima: ”Kakav nesmotren i bezobziran vozač!”
To je zato jer mi sebe smatramo modelom ili mjerilom po kojem se trebaju mjeriti drugi ljudi. Ko nas nadmašuje u nečemu, on po našem sudu pretjeruje, a kome nedostaju određene stvari u odnosu na nas, on je u našim očima nemaran i neaktivan.
Ako vidiš čovjeka koji udjeljuje sadaku u mjeri u kojoj i ti udjeljuješ, on je za tebe umjeren i velikodušan, ako udjeljuje više od tebe, on je rasipnik, a ako udjeljuje manje od tebe, onda je on škrtica. Ako neko pokaže hrabrost u opasnoj situaciji, otprilike kao i ti, on je razborit i hrabar, ako je pak hrabriji od tebe, onda je on nepromišljen i ludo hrabar, a ako je manje hrabar od tebe, onda je kukavica.
I mi ovakav pristup prosuđivanja ne ograničavamo samo na ovosvjetske stvari, već on uključuje i pitanja vjere i Ahireta. Pa, ako je neko ravan nama u razumijevanju vjere i izvršavanju ibadeta, onda je on istinski bogobojazan i pobožan, ako pak manje od nas ibadeti, onda je nemaran, a ako ibadeti više od nas, onda spada među one koji cjepidlače.
Zaboravljamo da svako od nas ima svoje uspone i padove, napredak i stagnaciju, kod svakog od nas dešavaju se promjene i oscilacije, i ta se ljestvica neprestano mijenja.
Naprimjer, možda smo u određenom vremenskom periodu klanjali svaki namaz u džematu, ali smo izostavljali pritvrđene sunnete, i osjećali smo – u svom srcu – sažaljenje prema onima koji nisu klanjali namaz u džematu i smatrali smo ih nemarnima, ali zato ne vidimo ništa loše u izostavljanju pritvrđenih sunneta, koji ne spadaju u obične nafile ili dobrovoljne namaze.
Iz gornjih zapažanja dolazimo smo do važnog pravila i zaključka:
Čuvaj se da ne pomisliš da je mjera ispravnosti u dunjalučkim stvarima i mjera ispravnosti u vjeri, stanje u kojem se ti nalaziš i sa kojim si zadovoljan, jer je možda prošlo vrijeme kada si bio zadovoljan sa određenim stvarima kod sebe, a sa kojima danas nisi zadovoljan kod drugih ljudi. Stoga, prepusti stvorenja (druge ljude) Stvoritelju i radi na popravljanju vlastitog stanja. Jer, vjernik je onaj ko vrši obračun sa samim sobom i ko radi za ono što ga čeka poslije smrti. I neka ti je u tom pogledu na umu ajet: ”Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53.)
