“Imala sam 12 godina kada sam prvi put zapostila. Moji roditelji su bili vjernici i uz njih sam počela postiti. Od tada do danas nisam ispustila ni jedan ramazan“, kaže u razgovoru za Anadoliju, Džemila Tutić.
Posljednjih godina otežano hoda, ali je to ne spriječava da klanja i posti. Kada nekim slučajem propusti namaz osjeća se nelagodno. Ističe kako je od Allaha dž.š. prije dvije godine tražila snagu da isposti ramazan, a ona je ispostila i taj, naredni i posti ovogodišnji.
“Meni se čini da mi je sada mnogo lakše nego kad sam bila mlada. Tako mi je nekako lijepo postiti. Ustajem na sehur, ali ne jedem hljeb. Pojedem jogurt i popijem kafu. Nekad malo ožednim, ali što se tiče jela tokom dana se osjećam kao da sam tek ručala“, kaže Džemila.
U svojih 97 godina života samo je jednom posjetila ljekare. Bila je u Tuzli na Klinici za očne bolesti zbog problema sa vidom.
“Nikad, izuzev odlaska kod očnog ljekara, nisam išla po bolnicama. Malo me sada boli grlo, ali nikakvih drugih tegoba nemam“, kaže Džemila.
U braku sa Arifom Tutićem rodila je sedmero djece. Jedna je od rijetkih koja ima unučad od svojih unučadi. U njenom kraju se kaže kako je takva osoba otišla u bijele pčele.
“Imam 15 unučadi i 24 praunučadi. Imam sedmero unučadi od praunučadi i otišla sam u bijele pčele“, kaže kroz smijeh nana Džemila.
Njen životni put je bio izuzetno težak. Od 1967. godine je udovica nakon smrti supruga Arifa koji je radio u rudniku “Mezgraja“. Preminuo je prirodnom smrću, a ona je naslijedila njegovu penziju i podizala djecu.
Inače, porodica Tutić je porijeklom iz Sjenice i u Prvom svjetskom ratu su prognani u Ustikolinu da bi u Drugom svjetskom ratu ponovo protjerani u Brčko. Arif Tutić i njegova tri brata su se skrasila u Čelić.
“Upoznali smo se i uzeli, ali… Kada je moj Arif umro najstarija kćerka je imala 18 godina, a preostalo šestero djece jedno drugom do za vrat. Uspjela sam ih izvesti na pravi put“, s ponosom govori nana Džemila.
Jedan od unučadi nane Džemile je imam džamije u Jasikovcu. Bedirhan Hadžić je prva generacija učenika koji su završili zagrebačku medresu. Bio je u izbjeglištvu i od 1992. do 1996. godine išao u medresu u Zagrebu.
Od 1996. godine i povratka u Jasikovac je imam džamije u tom mjestu koja je srušena u granatiranju 1992. godine.
