Otuda islam preporučuje vjernicima da govor koriste kao plemenitu aktivnosti, da sa njihovih usana potiču samo lijepe riječi, a ako se pak nema dobro za reći, preporučuje se suzdržanost od govora, jer se sa ličnom sigurnošću ne može ništa porediti. U islamu se preporučuje govor koji će biti odrazom imana, čistoće, ljubavi, a kudi se onaj govor koji iznosi laži ili pak gibet, što može biti odrazom duhovne nizine. S tim u vezi, Poslanik, a.s., je rekao: „Znate li šta je ogovaranje?“ Rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju“, reče: „Da spomeneš svog brata po onome što on ne voli.“ Reče jedan od ashaba: „A šta ako pri njemu bude ono što sam o njemu rekao?“ Reče: „Ako pri njemu bude ono što si za njega rekao, ti si ga ogovorio, a ako ne bude to pri njemu, ti si ga potvorio.“ Ovaj hadis nam jasno ukazuje na opasnosti ogovaranja, dakle, ne dopustimo svojim srcima i svojim jezicima da nas povedu stranputicom.
Značajno je spomenuti hadis u kome se kaže: „Zaista čovjek može izgovoriti riječ kojom je Allah, dž.š., zadovoljan, ne pridajući joj značaj, pa da ga Allah, dž.š., njome uzdigne nekoliko stepena. I, zaista, čovjek može izgovoriti riječ koja izaziva ljutnju Allaha, dž.š., ne pridajući joj značaj, pa da se s njom strovali u Džehennem.“ Prije nego li riječi poteku od nas, razmislimo o njima. Ako u sebi ne sadrže ono istinsko, ono što će izazvati sreću kod drugih i Njegovo zadovoljstvo, radije birajmo šutnju, jer je u datim trenucima šutnja mudrost. Zatim, Poslanik, a.s., je rekao: „Najviše grijeha na Sudnjem danu će imati ljudi koji su se najviše upuštali u isprazan govor.“ Neka naši jezici budu zaokupljeni šehadetom i stalnim spominjanjem Onoga koji stvori riječi. Blagodati govora su iznimne, odlikuju se vrijednošću i značajem, ali isto tako važno je znati da pravi način iskoristiti ovu blagodat, ne dopustiti da prevagne ona strana koja nas može odvesti ka pogrešci. Kada čovjek ovlada svojim jezikom, sa tim dolazi i nadzirana i utemeljena šutnja, opravdana i smislena.
Govorenje dobra i odvraćanje od zla naša je obaveza, ali mudrosti šutnje u datim okolnostima mogu biti izuzetno vrijedne. Šutnja može biti odrazom promišljanja o istinama ovog svijeta, šutnja može biti ključ spokoja, može donijeti Njegovo zadovoljstvo, olakšati polagaje računa kada za to dođe tren. Šutnja može čovjeka sačuvati od propusta, može biti sredstvo duhovne vježbe, može omekšati srce vjernika i poticati na promišljanje. Šutnjom možemo povećati svoj stid, iman i bogobojaznost. Dakle, Uzvišeni nam je podario riječi kako bismo njima izražavali dobro, poticali dobro a spječavali zlo, ali isto tako nam je dao blagodat šutnje, čiju vrijednost i mudrost svako od nas individualno treba da pojmi.
