Noć. Svjetlo ugašeno. Na stolu gore dvije mirisne svijeće. Mnogi su mi rekli da ih moram isprobati jer divno mirišu.
Eto, večeras odlučih da ih upalim, dok klanjam vitr-namaz, da soba zamiriše pred spavanje. Sjedim podvijenih nogu i zikrim. Plamen svijeće obasjava samo jedan dio sobe. Slučajno, opazih u ćošku malu putničku torbu, na koju nisam obraćala pažnju prethodnih dana. Pa da, sjetih se – to je dedina torba u koju već tri dana polahko ostavlja sve što mu treba za odlazak u bolnicu. Pakuje se unaprijed, eto, da ne bi šta zaboravio. Veli: “Insan ko insan, zaboravan.” Ostat će mu nešto, a on sam u dalekom gradu. Jer, valja oči operisati. Odlazi sam u hladnu bolničku sobu, a porodica, kuća, penzija, sve ostaje. Torba me podsjeti na ahiret. Razmišljam: kako bi se čovjek spremao da zna da će za nekoliko dana preseliti na ahiret? Šta bi stavio u svoju “torbu za put”? Koliko dobrih djela, namaza, sadake, zekata, dobročinstva prema roditeljima nosi sa sobom?
Sjetih se svog povratka Allahu. Bilo je to jednog subotnjeg jutra, nakon noćnog izlaska sa prijateljicama. U iznajmljenom studentskom stanu nadomak džamije budi me ezan za sabah. Osvrnuh se oko sebe, vidim pored mene utonule u san najbolje prijateljice. Iako smo poprilično kasno došle, ustala sam sa takvom lahkoćom. Mujezin poziva na spas, a ja sva izgubljena sjedim na krevetu. Kao da me neko probudio iz duge kome. Ustajem i uzimam abdest. Kroz sjećanje mi prolazi hiljadu nekih slika. Sjećam se efendije koji nam je, još dok sam kao dijete išla u mekteb, govorio da je najbitnije srcem nanijetiti namaz. Oh, kako sad zahvaljujem tom istom efendiji što znam Fatihu i dvije tri sure kojima me on podučio. Nikad ih nisam zaboravila, uvijek su bile duboko, negdje, urezane u mom srcu. Žureći otvaram ormar. Tražim jedinu mahramu koju sam imala i jedinu dugu suknju. Snašla sam se. Sad sam pristojno obučena jer valja stati pred Gospodara. Zanijetila sam i na svakom rekatu učim suru El-Ihlas. Tako kratka sura a koliko je mila bila u tom trenutku. Srcu isprljanom od grijeha to je bilo kao lijek na koji se privikava.
Od tog sabahskog jutra sve se promijenilo. Allahovom voljom, djevojci kojoj je u životu bilo najbitnije imati najmoderniju i najprovokativniju odjeću, kako bi privukla što više muških pogleda, dobro se provesti sa društvom na haram mjestima, i to obavezno zabilježiti slikama koje ujutro stavlja na Facebook – sve to postaje odvratno. Svijet sam počela gledati drugim očima. Baš kao što Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu kaže: “Oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni”, takva sam bila i ja. Gospodaru moj, koliko sam samo dužnosti propustila, kako sam bila nemarna i nepokorna! Odrastajući u porodici koja je od islama imala samo islamska imena, na Allaha nikad nisam ni pomišljala. Svjesno sam znala da postoji Bog i život poslije smrti, ali me niko nikad nije uputio na Pravi put. Izučavajući polahko vjeru, čitajući Kur’an, Allahove riječi, shvatila sam da, ako želim biti pokorna, moram nositi hidžab. Ne mogu uzimati od vjere samo ono što meni odgovara. E, tek tada je počela borba sa porodicom i prijateljima. Hidžab jeste borba na Allahovom putu u današnjem vaktu. Koliko sam samo “prijateljica” izgubila, lažnih prijateljica koje nisu mogli podnijeti što više neću ići sa njima na haram mjesta, nositi utegnutu odjeću, privlačiti muške poglede. Koliko sam samo puta bila napadnuta od porodice i rodbine da sam našla “vehabiju” koji me je pokrio i koji će me odvesti u Siriju na ratište. Koliko sam samo dobila “savjeta” od komšija da skinem mahramu, da nisam normalna ako pokrijem dugu, lijepu kosu, jer kako kažu – pokriti se trebam kad se udam i kad rodim djecu. Dok sam mlada, trebam se nauživati i sve proživjeti.
Slušajući te njihove dušebrižničke savjete, uvidjela sam koliko su ljudi u zabludi. Je li mi iko od njih mogao garantovati da me smrt već sutra neće zadesiti? Nikada! Nakon što me je Allah izveo iz tmine na svjetlo, nikad se ne bih vratila na put džahilijeta. Koliko je samo puta naš voljeni Poslanik bio napadnut od rodbine, kamenovan, smatran ludim, pa zar ja da ne odustanem od Pravog puta zbog nekoliko zlih komentara od ljudi koji samo za dunjaluk žive? Te iste ljude svakodnevno posmatram kako se takmiče čija će kuća biti ljepša, čiji će namještaj biti moderniji, a ne znaju da će to sve jednog dana napustiti. Hvala Allahu, dželle šanuhu, na uputi, hvala Mu što mi je skinuo koprenu sa očiju, hvala Mu što me je razumom obdario. Gdje bih ja bila da nije Njegove milosti? Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillah…
Gledam na sat. Pa skoro je ponoć. Čujem mamine riječi: “Lejla, zar ne spavaš? Svijeća ti je pri kraju. Nemoj je zaboraviti ugasiti kad pođeš spavati.” A vidi baš! A miris? Soba ne miriše kao što sam očekivala. Rekoše da divno miriše. Slagali su mi, pomislih. Ipak. Možda i nisu. Možda je do mene. Možda ja ne osjećam taj opojni miris koji ispušta. Mene je samo njeno dogorijevanje asociralo na ovaj dunjaluk. Dunjaluk koji traje kao i svijeća. Nekome miriše, a nekome ne. Vjernicima dunjaluk ne može mirisati. Može samo zamirisati. Sve što je prolazno ne može mirisati. A zamirisati i mirisati nisu isto. Mirisati vječno može samo ahiret. Ahiret je vječan, a dunjaluk je prolazna svijeća. Oblačim pidžamu i odlazim u krevet. Na umu mi je još uvijek dedina torba. Valja svima nama spakovati torbu dobrih djela i pripremiti se na putovanje. I poći na vječno odredište: Džennet ili Džehennem. Na nama je izbor.
Lejla B.– Pobjednica nagradnog literarnog konkursa portala Muslimanka.org – ”Moj povratak Allahu”
