Priča se da je neki čovjek po imenu Ebu Nasr, inače ribolovac, živio vrlo teško i siromašno.
Jednog dana izađe iz kuće u potrazi za opskrbom, i tako ga put donese do jednog vrlo učenog, tabi’na po imenu Ahmed bin Miskin, pa mu se požali na svoje stanje.
Šejh ga uze za ruku i dovede ga do mora. Kad su došli na obalu, uzeše abdest i klanjaše dva rekjata. Nakon toga prouči Bismillu, a onda zabaci mrežu. Izvadiše mrežu a u njoj bijaše jedna divna riba. Šejh mu reče: „Ebu Nasre, uzmi ovu ribu i idi na pijacu, prodaj je i za taj novac svojoj porodici kupi hranu i potrepštine. Ribolovac se jako obradova tim šejhovim riječima, zaputi se ka pijaci, prodade ribu i za nju kupi dva hljeba. Odluči da jedan hljeb da šejhu. Ode k njemu i ponudi mu jedan hljeb. Šejh odbi da primi taj hljeb rekavši mu da smo tom hranom sebe počastili, ne bismo ulovili ribu. Naredi mu da hljeb odnese svojoj porodici, tako Ebu Nasr konačno krenu kući.
Dok je išao putem, srete neku ženu koja je u naručju nosila malo dijete. Glad ih bijaše potpuno iscrpila. Pogleda u hljebove koje je držao u ruci i sam sebi reče: „Ovo dvoje je ophrvala glad kao što je ophrvala moju ženu i dijete. Kome dati ova dva hljeba?“ više nije mogao podnijeti prizor suza koje su navirale iz očiju djeteta i njegove majke, dade im oba hljeba, nadajući se Allahovoj nagradi. Lice žene i djeteta zasija od sreće i radosti i uputiše dovu Allahu za tog čovjeka i tajno i javno. Približavao se svojoj kući noseći sa sobom brigu, neznajući kako da uđe u kuću bez hrane.
Dok je razmišljao o tome, začu čovjeka koji viče: „Ko će mi pokazati gdje ovdje živi ribolovac Ebu Nasr?“ Ljudi ga uputiše na kuću Ebu Nasra. Taj čovjek mu priđe i reče: „Prije dvadeset godina tvoj otac mi je pozajmio novac, umro je a ja nisam uspio da mu vratim. Uzmi, donio sam trideset hiljada dirhema, to je imetak tvog oca.“
„Postao sam najbogatiji čovjek“, priča dalje Ebu Nasr. „Posjedovao sam kuće, trgovine, dijelio sam odjedanput po hiljadu dirhema, kako bih izrazio svoju zahvalnost Allahu.
Divio sam se samom sebi jer sam dijelio puno sadake. Sanjam jedne noći da sam umro, da sam došao na sudnji Dan, da su Mizani postavljeni, i kako neko zove: ‘Dovedite Ebu Nasra, hajde na svoju vagu i mjeri svoja dobra i loša djela.’“
Ebu Nasr nastavlja s pričom: „Moja dobra i loša djela bijahu stavljena na vagu, kad pretegnuše moja loša djela: bio sam zaprepašten, povikah, gdje je moj toliki imetak koji sam dijelio kao sadaku?
Staviše i imetak koji sam dijelio kao sadaku. Iza svake hiljade dirhema stajaše želja za isticanjem, samodopadljivost, kao da je sav taj imetak koji sam dijelio kao omot od pamuka koji ne vrijedi ništa. I ponovo pretegnuše loša djela.
Počeo sam plakati u sav glas, pitajući, ima li spasa.
Kad čujem glas kako viče: „Ima li ovaj čovjek još nešto?“
Drugi glas povika: „Imaju dva hljeba.“
Povikaše: „Stavite ih na vagu.“
Podiže se tas sa dobrim djelima i izravna se sa tasom loših dijela.
Melek ponovo povika: „Ima li ovaj čovjek još nešto?“ „Da, suze majke kada joj je dao dva hljeba.“ Staviše ih na vagu, a bijahu teške kao kamen, pa tas sa dobrim djelima još malo oteža. Ja se obradovah, pa se ponovo začu glas koji pita: „Je li još šta ostalo?“ Rekoše: „Da, osmijeh djeteta kada su im data dva hljeba.“ Pa prevagnu tas sa dobrim djelima. Tad melek povika: „Spašen je!“
Probudih se iz sna ponavljajući u sebi riječi šejha: ‘Da smo hranu uzimali za sebe, ne bismo ni ulovili ribu.“
