Šestogodišnji dječak otišao je sa majkom da posjeti mezar svoga oca, kojeg nikada u životu nije vidio, jer mu je otac umro prije njegovog rođenja. A u povratku, u mjestu zvanom El-Ebva, njegova majka se teško razboljela i, prije nego što je umrla, zagrlila je svog sinčića, ljubila ga i plakala.
Ubrzo mu je majka umrla, a sa njim je bila samo žena po imenu Ummu Ejmen, koja je njegovu majku zamotala u svoju odjeću i pozvala ga da s njom iskopa majčin mezar. Satima su sjedili i kopali kabur, a zatim su je zakopali u njega.
A kad su htjeli da krenu, on je gorko plakao, a suze su mu se slivale niz obraze gledajući u majčin mezar. Upravo je posjetio mezar svoga oca kojeg nikada u životu nije sreo ni vidio, a sad sahranjuje i majku i bez nje se vraća kući. Zar postoji tuga poslije ove tuge?! Može li njegovo malo srce podnijeti sav ovaj bol?!
Pogađate, ovaj dječak je Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Koliko je samo bola i tuge pretrpio u svome životu da bismo mi bili sretni na ovome i na budućem svijetu.
Stoga, kad si tužan i kad ti dunjaluk zada bol svojom surovošću, sjeti se iskušenja našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najboljeg čovjeka i najodabranijeg Allahovog poslanika, osjetit ćeš olakšanje i duša će ti se smiriti.
I što više donosi salavate na onoga koji je rekao: ”Svaki Allahov poslanik imao je dovu koja se prima i svaki od njih je požurio sa svojom dovom na ovome svijetu, a ja sam ostavio svoju dovu kao šefa’at (zauzimanje) za moj ummet na Sudnjem danu.” (Muttefekun alejhi)
I koji je u svojim dovama često govorio: ”Gospodaru, moj ummet, moj ummet!”, brinući se za svoj ummet i moleći Allaha da se smiluje njegovom ummetu i da mu podari sreću na dunjaluku i na Ahiretu.(saff.ba)
