Prije nekoliko dana, tokom razgovora s jednim svojim prijateljem, on me onako podsmjehivački, sav ponosan upita: „A je li Boga ti, šta ti misliš, je li preče slijediti Ebu Hanifu ili Muhameda, alejhi selam?“ Zatečen takvim pitanjem, iskreno se nadajući da se radi o jednoj njegovoj neslanoj šali, i ja se nasmijah pa mu rekoh: „Mislim da ti znaš odgovor na postavljeno pitanje kao i ja. Naš Pejgamber je naša vodilja i putokaz na ovom svijetu. Ipak, moraš priznati, nismo svi u stanju da njegove poruke na ispravan način razumijemo. Nego, kaži ti meni moj prijatelju, šta misliš, je li matematiku lakše razumjeti uz pomoć profesora matematike, ili uz samo posmatranje brojeva, matematičkih zadataka i formula?” „Lakše je naravno uz pomoć profesora“, odgovori mi, „ali vjera i matematika nisu isto! Poslanik, alejhi selam, je sve pojasnio i odgovore na sva pitanja možemo naći ili u Kur'anu ili u Sunnetu! Osim Poslanika, alejhi selam, nikoga nije dozvoljeno slijediti”. Iznenađen tako površnim razmišljanjem, upitah ga opet:“Ako ti tako kažeš. Ali me ipak zanima sljedeće: Možeš li mi dati nekoliko primjera nasih i mensuh ajeta i hadisa koje poznaješ? Možeš li mi kazati kako prepoznati da se propisi koji su u Kur'anu ili Sunnetu došli u formi naredbe koriste da se njima označi samo poželjnost-mustehab,ili dozvoljenost-mubah. Naposlijetku, možeš li mi kazati kako pronalaziš odgovore kada nemaš jasnog teksta u Kur'anu i Sunnetu?” Samo je slegnuo ramenima i ušutio. Nakon nekoliko sekundi ipak reče da ne zna odgovoriti na moja pitanja. Tada mu kazah: “Vidiš moj prijatelju, kažeš da slijediš samo ono što je došlo od Allaha i Poslanika, alejhi selam i njihove zapovijedi, ali mi nisi u stanju odgovoriti na postavljena pitanja. Kako si siguran da si na ispravnom putu ako nisi u stanju prepoznati šta se s kojom Božijom i Poslanikovom, alejhi selam, odredbom želi poručiti?“ Međutim, umjesto odgovora dobih samo jedan prezren, neprijateljski pogled koji mi je kazao da tu trebam stati i da ne trebam ničije pravo na mišljenje, koliko god ono bilo pogrešno, povrijediti.
Ipak, rizikujući da će ovaj tekst moj prijatelj pročitati, i da će se naše prijateljstvo oslabiti, odlučih da pokušam dati odgovor na pitanje: koga mi slijedimo? Allahove riječi u Časnom Kur'anu: “…I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam milost bila ukazana”, govore nam da je obaveza svakog punoljetnog i pametnog čovjeka (mukellef) da bude pokoran Allahu, dž.š., i Muhammedu, a.s. Naravno, iz ove naredbe proizlazi druga naredba, a to je poznavanje onoga što su Allah i Njegov Poslanik propisali. Ipak, da bismo usvojili i razumjeli ono što Allah od nas traži, moramo se vratiti tumačenju tekstova Kur'ana i Sunneta. Mukellef se u potrazi za pravilnim razumijevanjem propisanog može zateći u dvije situacije. Prva situacija je da on u Tekstovima pronađe jasnu i nedvosmislenu naredbu ili zabranu. U tom slučaju će on taj propis slijediti jer ga je pronašao u Tekstu i kao takvog ga razumio. Kao primjer možemo navesti pitanje posta i bluda. Kada Uzvišeni Allah dž.š., u Kur'anu kaže:„ O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili…” i „Ne približavajte se bludu! Doista je to razvrat, i to je ružan put!”, kao i kada Muhammed, a.s., obavezu posta i zabranu bluda jasno i nedvosmisleno spomene u svojim hadisima toliko puta da to dostigne najveći stepen vjerodostojnosti (subutu-kat'ijj i delilu-kat'ijj), tada mukellefu ne preostaje ništa drugo nego da se tih naredbi i zabrana pridržava. Drugim riječima, pošto su one došle nedvosmisleno i jasno, mukellef ih ne slijedi jer je to mišljenje određenog učenjaka, nego ih slijedi jer ih je kao takve pronašao u Tekstovima i siguran je da se ne mogu na dukčiji način razumjeti. Poznavanje osnovnih vjerskih propisa je obaveza svakog muslimana. Druga situacija u kojoj se mukellef može naći jeste da ne pronađe jasan propis u spomenutim Tekstovima, i on tada ide korak dalje, odnosno, pribjegava idžtihadu na način kako je to Šerijatom propisano.
Naravno, imajući u vidu mnogobrojne uslove koji se trebaju ispuniti da bi čovjek mogao biti u stanju vlastitim razumom doći do ispravnog tumačenja određenih nejasnih Tekstova, kao što su poznavanje izvora Šerijata, arapskog jezika, vladajućih društvenih običaja te posjedovanje oštroumnosti, primjećujemo da put idžtihada nije nimalo lahak. Ako mukellef ispunjava spomenute uslove, on će pristupiti svome idžtihadu, i na osnovu njega će donijeti sud po određenom pitanju. Prema Poslanikovom, a.s., hadisu, ako osoba sa svim tim kvalitetama koje smo naveli donese sud i pogodi, imat će dvije nagrade, a ako pak pogriješi, njemu pripada samo jedna nagrada, a to je nagrada za ulaganje truda. Ako ipak mukellef ne posjeduje spomenute kvalitete kod sebe, on neće pribjegavati vlastitom razumijevanju određenog propisa, jer su sve prilike da će zbog svoje nestručnosti pogriješiti nego će se pokoriti ajetu iz Časnog Kur'ana u kojem Uzvišeni Allah kaže:„ Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate”! Kao primjer za ove dvije posljednje situacije možemo navesti različito razumijevanje veznika “i” koji se tri puta spominje u ajetu u kojem se naređuje abdest. Naime, Uzvišeni Allah u tom ajetu veli:„ O vjernici, kada hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite i dio glava svojih potarite i noge svoje do iza članaka!” Među islamskim učenjacima je nastala poznata rasprava oko toga da li taj veznik označava obavezu ili samo preporučljivost. Prema grupi islamskih učenjaka koja smatra da veznik “i“ označava obavezu, redoslijed kod pranja abdesta je farz, dok je prema drugoj grupi islamskih učenjaka koji stoje na stanovištu da veznik “i“ dolazi u značenju preporučljivosti, redoslijed kod uzimanja abdesta je samo pohvalna stvar. Ukoliko je ranije spomenuti mukellef sa svim nabrojanim kvalitetima u stanju da sam, na osnovu vlastitog idžtihada (a idžtihad je ulaganje krajnjeg napora od strane islamskih učenjaka kako bi na ispravan način derivirali određeni pravni propis iz izvora islama) i svoga znanja putem ispravnog metoda dokuči značenje veznika “i“ on će to i uraditi, i slijedit će rješenje do kojeg ga je njegov idžtihad doveo. Ukoliko on to pak nije u stanju, on će odabrati mišljenje jednog učenjaka i njega će slijediti.
Dakle, kao što možemo vidjeti iz ranije spomenutog, mukellef se može naći u tri situacije. On može primijetiti jasan i nedvosmislen propis koji ne zahtijeva idžtihad i koji se ne može ni na jedan drugi način potumačiti i tad je dužan da ga sam prihvati i po njemu postupa. On isto tako može posjedovati sve uvjete koji se traže da bi mogao samostalno rasuđivati, i tada se on naziva mudžtehidom, a može biti i neupućen u poznavanje izvora Šerijata, arapskog jezika, i drugih spomenutih uvjeta, i on se naziva mukallid (osoba koja slijedi mišljenje određene osobe bez poznavanja argumenata na osnovu kojih je ta osoba svoje mišljenje zasnovala). Prvi slijedi ono što je u Tekstovima sasvim jasno, drugi na osnovu svoga znanja sam derivira propise iz Tekstova, dok treći uz nedostatak vlastitog znanja slijedi one koji znaju.
Na kraju možemo kazati da se izjava „Osim Poslanika, a.s., nikoga nije dozvoljeno slijediti“ može prihvatiti ukoliko je izgovori mudžtehid. Ukoliko je izgovori mukallid, ona se odbija, jer je nužno da mukallid slijedi razumijevanje tekstova određenog učenjaka. Ako je mukallid, on slijedi razumijevanje šerijatskih propisa od strane učenjaka kojeg slijedi. Problem nastane onog momenta kada mukallid počne smatrati kako je samo njegovo i mišljenje njegovog učenjaka “po sunnetu“ i jedino ispravno. Često možemo čuti od pojedinih ljudi danas kako kažu da ne priznaju mezhebe i slijeđenja određenih pravnih škola, kako slijede samo „sunnet“, a ipak odgovore na svoja pitanja dobijaju od nekih savremenih profesora i alima. Kao da hoće kazati: „Pogledajte, način na koji naši alimi razumijevaju šerijatske propise je jedini ispravan i on je jedini po sunnetu.”
Uz svo dužno poštovanje prema spomenutim, ipak smatramo, a smatrali su i oni prije nas, da su najveći mudžtehidi islamske pravne nauke bili čuvena četverica učenjaka iz prvih generacija, Imam Ebu Hanife, Imam Malik, Imam Šafija i Imam Ahmed, četverica nosioca pravnih škola, koje danas slijede muslimani diljem svijeta. Isto tako smatramo da su oni najbolji među nama, i da se još nije pojavio niko ko je bolje od njih razumijevao islamske propise. Poznata je priča iz prijašnjeg doba o starici koja je došla da od jednog studenta dobije odgovor na neko šerijatsko pitanje, pa ju je on upitao: „A je li majka, hoćeš li da ti odgovorim po sunnetu ili po Imamu Maliku?“ –„Po Imamu Maliku, sinko“, odgovori ona, „on je znao sunnet bolje od tebe.“
Za kraj, smatramo da nema smetnje da mukellef-mukallid, tj. onaj ko je pravni obveznik i sljedbenik mišljenja i rješenja drugih, slijedi mišljenja određene pravne škole ili određenog učenjaka u svim šerijatskim propisima, i ne smatramo mišljenja drugih pravnih škola ili učenjaka manje vrijednijim i manje pouzdanijim, ali isto tako ne smatramo da je od edeba da se mišljenja koja se ne slažu sa našim mišljenjima odbacuju i proglašavaju neutemeljenim.
Riječima Tvoga miljenika te molimo, pokaži nam stvari onakvima kakve i jesu! Amin!
