Krize samo smjenjuju ili nadopunjuju jedna drugu. To nisu krize nego testovi i preokupacije čovjeka koji traga za receptom života koji će biti ispunjen smislom i sadržajem. Tako su nekako poredane epohe u ljudskoj historiji. Pomenimo samo kako “krizu” religije smjenjuju humanizam i renesansa, koje opet potiskuju epohe baroka, klasicizma, racionalizma, romantizma, realizma i tako sve do danas. Jedino nemamo krizu smrti, ona je jedina ostala konstanta, sve drugo je variralo. Nauka je došla u ćorsokak jer je zanemarujući ljudski duh čovjeka svela na materiju a posljedično i interes pa nauka danas robuje kapitalizmu zanemarujući moral urođen čovjeku. Ne proizvode li se lijekovi da bi se prodali a ne liječili i izliječili ljude? A medicina i farmacija trebaju biti na pomoći čovjeku. No to je samo jedan primjer.
Svaka nauka želi imati klijente da bi opstala jer stalan posao donosi profit ili prestiž. Humanost i empatija su postale karitatativne kategorije a ne načela, odnosno principi vladanja koji su utkani u društveni sistem i svijest svakog čovjeka. Istiskivanjem duha nauka je, vodeći se samo materijalnim dokazivanjem i logikom ograničenom ljudskim osjetilima i instrumentima napravljenim od strane čovjeka, time istisnula iz života i Boga, tj. vjeru i moral. Religije su kapitulirale pred ateističkom naukom te i same došle u ćorsokak zbog neupućenosti onih koji ih tumače odrodivši se od života ili stvarnosti i svodeći Sveti tekst samo na obredoslovlje i puko denotativno prevođenje. Prijetnja paklom ili džehenemom otjerala je ljude od ljepote vjerničkog pogleda na svijet te ideala koji je taj pogled sa sobom nosio. Stoga mnogi vjeru tumače kao da živimo u doba baroka a ne u savremenom dobu.
Danas se i vjernici međusobno glođu zbog različitog izvođenja obreda potpuno zanemarujući njegov smisao i međusobnu jednakost. Vjernici danas jesu braća, ali kao Kabil i Habil, a ne kao Harun i Musa. Oni koji vjeruju u istog Boga prepiru se i mrze danas zbog profanih stvari kao što su odjeća i slične bahanalije. Trvući se oko forme potpuno se zanemarila suština vjere i obreda. Dogovor i razgovor potisnuti su u korist diskreditacije, omalovažavanja, vrijeđanja ili pak ignorisanja. Sveti tekst se uzima za argument ne širenja bratstva i ljubavi nego za heretizam. Važnije je dokazati da su drugi u krivu nego pronaći pomiriteljske faktore koji ljude spajaju. Kontekstualizacija Božijeg govora i njegova povezanost sa životom morala bi pomiriti ne samo ljude istih ili sličnih vjera nego i nauku i vjeru. Jedna od Božijih premoći nad čovjekom jeste nesputanost vremenom i prostorom.
Čovjek, biće ograničeno profanim tijelom od materije tempiranog trajanja, upinje se da sažme ono izvan svojih moći što ga odvodi na stranputicu i bezvjerstvo, ili s druge strane doživljavajući sebe kao biće bez premca uzima sebi prerogative nadnaravnosti i elitizma degradirajući druga bića i ljude. Ne dokazuju li to naši odnosi prema prirodi i životinjama, te ratovi motivirani supremacističkim odnosom prema drugim ljudima? Za uspjeh čovjeku je potrebno da pomiri u sebi duh i razum, logiku i emociju, vjeru i nauku, ali i da prihvati svoju ograničenost u svakom smislu. Nauka je ljudski izum, i ne može dokazati Boga koji je izvan osjetilnih i naučnih parametara. No Bog, svjestan koliko čovjeku znači vrijeme, daje mu recept za dobitak u životu pa kaže:”Tako mi vremena, svaki čovjek je na gubitku, osim onih koji vjeruju i čine dobra djela, i onih koji jedni drugima preporučuju istinu i preporučuju strpljenje!” Čovjek mora u nešto vjerovati, mora imati ideale, stremljenja koja nisu bazirana na niskim pobudama. Činiti dobro, ali ne samo karitativno, ne sadaka dobro, nego ono što je ispravno, moralno, zakonski utemeljeno na istini, pravdi, Božijoj preporuci ili naredbi.
Dakle, onaj ko radi ono što nije dobro, loše investira svoje vrijeme, svoj resurs ili budžet koji je ograničen. Činjenje zla je loša investicija i siguran gubitak. Onaj koji ne vjeruje isto postaje gubitnik ma čime to nevjerovanje opravdavao. Sveti tekst je nadnaravan, polifon i polisemičan. Upućen je svakom čovjeku i njegovo ograničavanje na samo jedno doživljavanje i tumačenje je huljenje ili bar skrnavljenje. Sveti tekst se može iščitavati kao knjiga obredoslovlja, historije, sociologije, filozofije, prava, umjetnosti, mnogih nauka (npr. farmacije, hemije, matematike, biologije…) Ono što su ljudi nekad tumačili kao stilske figure u Tekstu, danas tumače kao naučni dokaz (sjetimo se primjera dodirivanja mora ili krila mušice), koliko je još tajni ostalo zapreteno u našem denotativnom doživljaju Božjeg govora.
Poznata je paralela da je Tekst svemir koji govori, a svemir Tekst koji šuti. No ako je dokazano da se svemir širi otkud pravo sužavanja beskrajnosti Teksta?! Nije li to huljenje? Taj govor je izazov za ljudski um i nauku ali i recept za ljudski život od prvog udaha do posljednjeg izdaha. Čita, analizira i interpretira ga svako shodno svojim kapacitetima, ali sa predubjeđenjem da je svako razumijevanje ograničeno čovjekovom ograničenošću u odnosu na sve ono šta taj Tekst u sebi nosi. Laička tumačenja suzbijaju mogućnost kontempliranja i vode u dogmatizam, populizam i dekadenciju. Zato i ne treba čuditi stanje u kojem se ljudi nalaze.
Vjeru treba živjeti i oživjeti ne pretvarajući je u srednjovjekovni model za eksploataciju, zloupotrebu i pogrešno tumačenje vjerskog pogleda na svijet. Tu su i tumačenja onih koji je nisu istinski otkrili i doživjeli pa je degradiraju doživljavajući je kao zastarjelo sujevjerje u nedostatku racionalnih objašnjenja zbilje. No religija ne daje prostora za pesimizam. Zato preporuka da treba čvrsto vjerovati i da će kriza duha ili slabe vjere proći, jer onaj ko bude vjerovao ima se čemu nadati, a onaj ko ne vjeruje dok gleda svijet koji se urušava i ne može naći razloga za optimizam.
Otud apatija, beznađe i besperspektivnost. Izlaz je u govorenju istine i strpljivosti, jer vrijeme je samo za ograničene prepreka, oni koji su duhom slobodni ne treba da tuguju nego da čine samo ono što je dobro! Šta ti radiš?!
