Sa potpunom smirenošću i beskrajnom jednostavnošću je ruski predsjednik Vladimir Putin ispalio ”projektil” usmjeren na američkog državnog tajnika, Johna Kerriya, nakon što je ovaj pred američkim senatom pravdao odobrenje za pokretanje (navodnog) vojnog udara na sirijski režim zbog upotrebe hemijskog naoružanja protiv nedužnih civila. Naime, Putin je na takvu izjavu i stav Kerriya, odgovorio kratko i jasno: “On laže i zna da laže. To je, zaista, žalosno i tragično!”
Naravno, nije samo Kerry političar koji laže. Čini se da svi političari lažu svom narodu, kao što se čini da su svi svjesni te činjenice. Međutim, našu pažnju u ovom tekstu zaslužuje pitanje, kako i na koji način političari lažu i obmanjuju svoje narode? I kako su mediji napustili svoju temeljnu i primarnu ulogu, a to je svjesno i savjesno informiranje javnosti, i postali opasni instrument obmane i skrivanja istine od ljudi?
S tim u vezi, u nastavku ćemo spomenuti deset strategija koje, u ime političkih oligarhija, koriste mediji u zavođenju i obmanjivanju masa.
Poticanje osjećaja straha i panike u javnosti
Držanje ljudi u stanju straha, tjeskobe i stalne panike, garancija je da oni neće imati vremena razmišljati o ideji koja im se protura i pokušava nametnuti, čak i ako je ta ideja potpuno nelogična i nerazumna. Istraživanja su pokazala da ljudi gube sposobnost racionalnog razmišljanja i rezonovanja kada su izloženi jakom psihičkom ili emotivnom pritisku. I u takvom stanju oni prihvataju svu količinu laži i pretjerivanja koje im serviraju mediji, bez imalo otpora.
Ako živite u totalitarnoj državi – ili čak u državi koja je utemeljena na demokratiji – pokušajte pratiti obim emitiranja vijesti u medijima o postojanju buduće opasnosti ili neprijatelja koji prijeti vašoj zemlji, pa čak i vašoj ličnoj sigurnosti, o terorizmu, o nadolazećoj ekonomskoj krizi u zemlji, ili regionu, ili svijetu, te potrebi da se ta kriza na adekvatan način dočeka i amortizira. Ovo je jedna od najčešćih metoda političke propagande, a korištena je od strane SAD-a 2001. godine kako bi opravdali invaziju na Afganistan, a zatim na Irak pod izgovorom rata protiv terorizma. Kasnije se pokazalo da je netačna procjena i informacija o stepenu utjecaja al-Qaide u Afganistanu, kao i informacija da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. No, i pored toga, u prenošenju tih lažnih vijesti učestvovali su najutjecajniji i najprestižniji mediji, poput New York Timesa.
Napadi na autoritete i idejne vođe
Pokušaj napada i rušenja određene ideje ili ideologije zna oduzeti puno vremena, stoga je uvijek lakše usredotočiti se na ljude, nosioce ideologije, napadajući na njihove ličnosti, njihovu iskrenost i vjerodostojnost, ubacivanje sumnje u njihovu inteligenciju, te ismijavanje sa njihovim izgledom i sl. Ovaj obrazac kontinuiranog ”bombardiranja” određene ličnosti ne ostavlja nikakvu mogućnost rasprave o ideji, programu ili ostvarenjima i rezultatima, već se temelji ideje ili ideologije ruše preko stigmatiziranja ljudi koji tu ideju predstavljaju.
Političari su – potpuno suprotno od onoga što vole pričati i širiti o sebi – ljudi koji su najmanje spremni raspravljati o idejama, i kod većine preovladava tendencija da se svojih oponenata i protivnika oslobađaju na nemoralan način, često puta širenjem glasina i izmišljanjem skandala koji nemaju nikakvog utemeljenja.
Usredsređivanje na pogreške i korištenje niskih udaraca
Mnogi političari ovih dana napadaju i vrijeđaju svoje protivnike i tome posvećuju veću pažnju nego vlastitom publicitetu. Proturaju se i promoviraju mnoge laži kroz izmišljanje problema i krajnje nemoralnu i prljavu borbu. Stoga, ne treba vjerovati sve što mediji govore i promoviraju u vezi određenih političkih figura, jer su to, u većini slučajeva, samo obične političke spletke i intrige.
Falsificiranje povijesnih činjenica i njihovo usklađivanje sa vlastitim željama
Možda mislite da je isuviše lahko otkriti prevaru pred nekim, samim tim što ćete ga obavijestiti o pravoj istini i iznijeti naučne i logičke dokaze. Nažalost, to nije tako jednostavno i procenat uspjeha u iznošenju argumenata čak i pred intelektualcima je vrlo ograničen, pa šta tek mislite o širim narodnim masama koje informacije dobijaju isključivo putem medija?
Naučna istraživanja pokazuju da ljudi, u većini slučajeva, nisu spremni mijenjati svoja uvjerenja i uglavnom su spremni da ih brane, pogotovo ako je izvor tih ideja i uvjerenja vlast ili osoba koja u rukama ima vlast, svejedno radilo se o političkoj vlasti (predsjednik ili kralj), ili o društvenoj ”vlasti” (porodica) ili vjerskoj vlasti. Većina ljudi ne poznaje povijest i onda možete iskoristiti tu jednostavnu činjenicu kako bi konstruirali određenu historijsku predaju s ciljem promocije interesa vlasti ili iskrivljavanja povijesti svojih neprijatelja. Uglavnom mase neće tražiti istinu, a vi ćete dobiti željenu informaciju koja će se tretirati kao provjerena i dokazana činjenica.
Medijsko ucjenjivanje
Ako ste protivnik i dobijete poziv od medija koji su naklonjeni oficijelnoj vlasti, budite sigurni da vas nisu pozvali kako bi vam izrazili dobrodošlicu iz poštovanja prema vama, niti čak iz pristojnosti što se deklariraju kao demokrate, pa žele da pred javnošću sučelje dva suprotstavljena mišljenja i stava. Ne biste smjeli do te mjere biti naivni da povjerujete u tako nešto.
Najbolji način da se zada ozbiljan udarac osobi ili pokretu ili određenoj ideji, nije da mu u potpunosti zabraniš pojavljivanje kod tebe, jer u ovom vremenu nikome nisu uskraćena sredstva i mogućnosti da se pojavi pred svojom publikom. Idealno rješenje je da se tvoj protivnik pojavi i pokaže u najslabijem izdanju, da pokaže slabost, nesposobnost, u smislu da ga stjeraš u ćošak ”ringa” i da mu zadaješ udarce jedan za drugim.
Ako niste bili naoružani toliko da ste sigurni u sebe uz iznošenje naučnih i logičkih argumenata i odgovora, onda obični spiker ili novinar, prosječnih mogućnosti i talenta, može da manipulira i da se poigrava s vama i može vas predstaviti u potpuno bespomoćnom izdanju kao nekog kome fali logika i argumenti.
Populizam – tvrdnje o slaganju vlasti i naroda i ljaganje protivnika kao antinarodnog elementa
Ovaj plan se koristi u slučajevima političkih izbora i različitih političkih prilika kada stranka – najčešće je to ona stranka koja drži uzde vlasti – predstavi sebe, ili svoj politički program i diskurs na način da je on kompatibilan sa željama ljudi ili da najviše odgovara težnjama masa, a istovremeno šaljući poruku da protivnička strana (stranka) radi protiv volje masa i protivi se njihovim težnjama. Ponavljajući svoju poruku, predstavnici te stranke je usađuju u svijest širokih narodnih masa, koje nasjedaju na tu propagandu i učestvuju u stigmatiziranju druge stranke smatrajući je neprijateljem naroda.
Prizivanje (zagovaranje) krupnih ideja i klasificiranje ljudi prema njima
Ta ideja može biti religija ili nacija, ili bilo koja druga ideja, tako da svako ko podržava vlast koja je utemeljena na toj ideji, automatski postaje istinski vjernik ili pak istinski patriota, dok svaki opozicionar i protivnik vladajuće stranke, postaje neprijatelj vjere i nacije.
Ova strategija primjenjuje se s namjerom da se smanji mogućnost bilo kojoj osobi ili pokretu da se suprotstave vlasti koja je uspostavila jaku vezu između svog postojanja i trajanja i između razumijevanja i poimanja vjere i nacije. U tom slučaju, vlast postaje zaštitnik vjere i čuvar države, a samim tim, svi kritičari i protivnici vlasti, po automatizmu, postaju rušitelji vjere i izdajnici nacije.
Ponavljanje jedne teze koristeći različite metode
To je jednostavno ponavljanje određene teze (ideje) bez obzira na njezinu tačnost i vjerodostojnost. Studije pokazuju tendenciju ljudskih bića da prihvataju ideje i informacije koje se sistematski pred njima ponavljaju, bez obzira na njihov smisao (odnosno besmisao). Najjednostavnije i najjasnije objašnjenje ovog fenomena krije se u prihvatanju mitova i legendi u većini regija u svijetu, od strane eminentnih učenjaka i intelektualaca, i pored činjenice da su te legende nelogične i besmislene i običnom čovjeku koji ih čuje prvi put, a kamoli intelektualcu.
Smanjenje količine intelektualnog i naučnog programa i emisija u korist igre i razonode
Onaj ko prati ponašanje većine medija – posebno televizije kao najutjecajnijeg medija – diljem svijeta, osjetit će da su mediji u ratu protiv svega što je ozbiljno i naučno, a u korist dugih sati igre, zabave i razonode različitih vrsta i oblika. S vremenom, to je postao opći trend kod svih sredstava informiranja, tako da je došlo teško vrijeme za medije koji u svom sadržaju nude isključivo specijalni, naučni, historijski, dokumnetarni i vjerski program, jer takvi programi i emisije privlače izuzetno mal postotak gledatelja. Dok je većina ljudi koncentrirana uglavnom na tradicionalne satelitske televizije i programe koji su postali prave arene za zabavu i razonodu.
Sataniziranje ljudi na temelju indicija i nelogičnih povezivanja
Oduvijek se govorilo da vlast ne može opstati bez šejtana, pa su vlastodršci pribjegli proizvodnji vlastitih šejtana, medija.
Ponekad šejtanski putevi i načini sataniziranja mogu biti u potpunosti izmišljeni, a često puta izmišljotina se povezuje, vrlo krhkom vezom, sa određenim ljudima koji nemaju nikakve veze sa tom izmišljotinom. Naprimjer, kada bude uhapšen neki musliman pod optužbom da je počinio djelo terorizma, u isto vrijeme, zajedno s njim, budu optužene cijele porodice koje se u osnovi gnušaju na samu riječ terorizam, a kamoli da imaju veze sa terorizmom, samo zato što je rođak jedne od tih porodica deset godina živio u komšiluku sa čovjekom koji je optužen za terorizam. Na taj način svako može biti optužen, ukoliko terorističko djelo nije u potpunosti izmišljeno od samog početka.
