Ramazan je naša šansa da napredujemo, da naučimo doživjeti različite osjećaje. Željeli bismo zadržati ramazan cijele godine, ali ništa ne traje zauvijek mada postoji svjetlo na kraju tog tunela. To svijetlo je šansa da zgrabimo ramazanski duh i učinimo da vječno potraje. Iako nije jednostavno osjećati glad i žeđ postili smo, kao što nam to Kur’an kaže, da bismo postigli bogobojaznost/ takvaluk. Takvaluk je ključ da ramazanski duh održimo u životu. Kako to? Tako što ćemo sjesti i razmisliti o onome šta smo tačno naučili tokom ramazana, kako je naša bogobojaznost porasla i kako da implementiramo to znanje u narednim mjesecima. Lekcije svake osobe mogu i bit će različite, međutim odabrala sam nekoliko lekcija da podijelim nadajući se da mogu stvoriti iskru koja će vas ohrabriti da sjednete i razmislite kako da vaš ramazanski duh nadživi sami mjesec.
1. Jači smo nego što to mislimo
Često želimo da se upuštamo u harame i da živimo nemarnim životom sve dok je to u našu korist. Ovdje je bogobojaznost da ne izbjegavamo Allahove propise i da Ga budemo svjesni tokom svih mjeseci.
Slično je i sa mjesecom ramazanom. Mi se suzdržavamo od hrane, vode, intimnih odnosa, što je u suštini potpuno halal. Naše stanje je zapravo obećanje dato samom sebi i Allahu. Kažemo- O Allahu, ne samo da ću se suzdržati od harama, već ću se isto tako ako od mene tražiš suzdržati i od halala!
Ovim nas Allah, s.v.t., podsjeća nas da smo jači nego što mislimo. Allah, s.v.t., nam kaže da smo dovoljno jaki u suzdržavanju od halala tako da smo dovoljno jaki da se i suzdržimo od harama! Mi svi imamo snage, samo je moramo otkriti!
Tokom ramazana sam naučila da sam jača nego što to mislim. Ukoliko je Allah za nešto odredio da je haram, ukoliko tražim Njegovu pomoć i kontrolišem svoje želje, mogu se držati podalje od njega.
2. Nemam pravo da sudim o nikome
Pretpostavljamo da tokom ramazana svi muslimani oko nas poste te kada susretnemo nekog muslimana nemamo osnove niti pravo da mislimo drugačije. Ovo je također i slučaj sa osobama koje susrećemo, a koje možda imaju opravdan razlog da ne poste. Žene mogu biti u menstrualnom ciklusu pa ne poste, a možda je neko putnik ili bolestan. Opća je pretpostavka da svi poste i mi ne smijemo rovariti po njihovim životima kako bismo ovo dokazali. Zašto? Post je ibadet kojem se ne vidi djelovanje, kod ne postoje vidljivi znakovi, niti onaj koji posti mora nešto određeno raditi (oni u biti ne smiju nešto raditi).
U istom smislu, Poslaniku, s.a.v.s., je došao čovjek i upitao ga o bogobojaznosti. Poslanik, s.a.v.s., je pokazao na svoja prsa i kazao ‘et-takva hahuna” ili ‘bogobojaznost je ovdje’. Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao nešto veoma važno. On nam je rekao da ne možemo suditi o nečijoj bogobojaznosti na osnovu izgleda. Osoba može biti obučena na način koji je naizgled ‘vjerski a biti malo bogobojazan. Isto tako, osoba može biti obučena na način koji nam ne odgovara, ali biti bogobojazniji nego što možemo zamisliti.
U ramazanu sam naučila da nemam prvo da sudim o nikome. Kao što ne mogu reći pogledavši osobu da li posti ili ne, tako ne mogu reći samo na osnovu pogleda da li je bogobojazna. Baš kao što sam uvijek pretpostavljala najbolje kod ljudi u vezi njihovog posta, također ću kod ljudi pretpostavljati najbolje što se tiče njihove bogobojaznosti. I ukoliko vidim muslimana da jede tokom ramazana, pronaći ću mu opravdanje (on/ona ima opravdanje poput putovanja ili bolesti), pa ću isto tako kada vidim nešto što ne dolikuje bogobojaznoj osobi pronaći opravdanje (on/ona ne zna, itd.)
3. Ukoliko se ne hranim, umorna sam
Tokom ramazana budemo fizički umorni. Nedostatak hrane i nedostatak sna dovode do toga da naša svakodnevna rutina bude jednostrana. Nekada izgovorimo riječi koje u drugim situacijama ne bismo rekli ili uradimo neuobičajene stvari upravo iz iscrpljenosti. S druge strane, naše duše su življe nego što je to u ostalih 11 mjeseci. Dova je lagana! Zikr je lagan! Namaz je lagan! To je znak. ramazan lišava naša fizička tijela hrane i fokusira se na hranjenje naših duša. Baš kao što tijelo postaje umorno kada ne dobije odgovarajuću hranu, tako i duša postaje umorna kada ne dobije odgovarajuću duhovnu hranu.
U ramazanu sam naučila da onda kada mi je duša umorna i kada mi činjenje dobrih dijela postane teško, moram nahraniti dušu baš kao što hranim i svoje tijelo. Moram joj dati dozu božanstvenog lijeka kako bi je probudila i vratila u život.
Ramazan je trening za cijelu godinu. On podmlađuje naše duše i ostavlja nam jake lekcije na koje moramo obratiti pažnju i postupati po njima. Ukoliko to uradimo, ramazanski duh će biti sa nama tokom cijele godine do sljedećeg ramazana kada možemo ponovo duhovno porasti, ali ovaj put više od prošlog duhovnog rasta prije 11 mjeseci. Pozivam vas da sjednete i razmišljate ‘šta sam naučio/la ovog ramazana o sebi i svojoj bogobojaznosti koju mogu implementirati tokom cijele godine kako bih se pridržavao/la svog iskustva iz proteklog ramazana”.
