Nepoželjan odnos prema prošlosti jeste bavljenje greškama i propustima koje je nemoguće ispraviti jer trošenje vremena na uzdisaje i razmišljanje „da se to nije desilo“ ne donosi nikakvu korist.
Odnos prema budućnosti koji donosi štetu jesu daleki planovi koje čovjek siguran da će ih dočekati zbog toga zapostavlja osnovne dužnosti robovanja. Prošlost i budućnost kao okosnice sadašnjeg trenutka, u islamu imaju posebno značenje. Prema nekim tumačenjima, vrijeme je okvir ili ambalaža koji se pojavljuje u srcu. Od muslimana se traži da bude svjestan, odnosno u skladu sa stanjem koji posjeduje. Onaj ko uspjeva u tome naziva se sin vremena. Musliman ukoliko želi da bude sin vremena, stanje koje je maloprije imao (kao npr. sreća, radost, tuga ili žal) ne pokušava prenijeti u sadašnjost niti sadašnje stanje pokušava prenijeti u budućnost jer to biva uzrokom da izgubi i trenutno stanje.
Budnost i praćenje trenutka je zapravo praćenje stanja. Zbog toga je potrebno prekinuti vezu sa prethodnim i budućim stanjima i mislima. Dakle, prošlost i budućnost su zapravo sve sporedne misli koje dolaze u srce u datom trenutku ili kao što je rečeno, okvir i ambalaža, a zapravo je sadržina, suština.
Možemo to rezimirati i na sljedeći način: odnos prema prošlosti i budućnosti koji prouzrokuje zanemarivanje sadašnjeg trenutka je pokuđen, dok je pohavljen onaj odnos putem kojeg se pomaže da se oživi sadašnjost (tj. živi u sadašnjem trenutku).
Časni Kur’an podstiče na takvu vezu sa prošlošću i budućnošću i zbog toga nas obavještava o poučnim događajim iz prošlosti i upozorava na ishode u budućnosti u slučaju činjenja ili nečinjenja određenih djela.
