Ona ima više imena, a jedno od njih je ”Teški trenutak” (Sa’atul-‘usreti), zbog teškoće puta do Tebuka, udaljenosti od Medine nekih 750 km i nedostatka opreme i hrane.
Hazreti Osman je bio primjer i uzor darežljivosti prilikom opremanja vojske za taj pohod, tako da je on donirao 300 natovarenih deva i hiljadu dinara, nakon čega je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće štetiti Osmanu šta god da uradi poslije ovoga.”
Ova bitka se naziva i ”El-Fâdiha” – ona koja sramoti, jer je otkrila istinu o munaficima, ali i o trojici ashaba koji su izostali iz ovog pohoda, a nisu bili munafici.
Neki ashabi, za koje se smatralo da su dobri i iskreni, zakasnili su, i kad god su spomenuli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nekoga od njih, on bi rekao: ”Ostavite ga, ako ima dobro u njemu, Allah će ga priključiti vama, a ako je stvar drugačija, onda vas je Allah oslobodio i sačuvao od njega.”
Među onima koji su zakasnili bio je i Ebu Zerr el-Gifari, radijallahu anhu, tako da su neki ashabi rekli: ”Allahov Poslaniče, Ebu Zerr je ostao i deva mu je suviše spora”, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovio svoje riječi: ”Ostavite ga, ako ima dobro u njemu, Allah će ga priključiti vama, a ako je stvar drugačija, onda vas je Allah oslobodio i sačuvao od njega.”
Međutim, Ebu Zerr nije koristio kao izgovor nemogućnost njegove jahalice da prisustvuje jednoj od destinacija nebrojenih sevaba i nagrada, nego je razmišljao o alternativnim rješenjima, pa je stavio svoju prtljagu na leđa uprkos udaljenosti puta, velikoj vrućini, pješačenju, nedostatku hrane i saputnika, i izašao da prati tragove Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba koji su bili sa njim, ne bi li ih sustigao.
Ako je cilj uzvišen, onda sredstva postaju nevažna i zanemariva. Stoga je Ebu Zerr, radijallahu anhu, odlučio da bude s džematom i da ne pribjegava odmaranju i rahatluku dok njegova braća podnose tegobe i iskušenja.
To je primjer iskrenosti prema Allahu, jer je Ebu Zerr, radijallahu anhu, mogao doći s izgovorom nesposobnosti svoje deve i vratiti se svojoj kući, kao što to mi danas činimo u mnogim situacijama, bez opravdanja.
Kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio na jednom mjestu da se vojska odmori, neko od ashaba ugledao je pješaka u daljini, pa je povikao: ”Allahov Poslaniče, neki čovjek ide sâm prema nama!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Gospodaru moj, učini da to bude Ebu Zerr!” Kada su ashabi malo bolje promotrili, rekli su: “Allahov Poslaniče, on je, tako nam Allaha!”
Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neka se Allah smiluje Ebu Zerru, sâm ide, sâm će umrijeti i sâm će proživljen biti.”
Istinski vođa, sallallahu alejhi ve sellem, poznaje prave i iskrene vjernike i nada se i želi da budu prisutni tamo gdje se bori za istinu i gdje se zarađuje vječnost.
S druge strane, iskreni vjernik, poput Ebu Zerra, radijallahu anhu, primjenjuje princip da je bolje stići na cilj makar i zakasnio, nego ne doći makar imao opravdanje.
U vrijeme hazreti Osmanovog, radijallahu anhu, hilafeta, stvari su se pogoršale za Ebu Zerra, pa je morao otići u mjesto Rebza. A kada mu se smrt približila, oporučio je svojoj ženi i svom slugi: ”Ako umrem, ogasulite me i zamotajte u ćefine, a zatim me stavite pored puta, pa kad prva karavana naiđe, recite im: ”Ovo je Ebu Zerr.”
Kada je umro, izvršili su njegovu oporuku, pa je naišla skupina ljudi iz Kufe sa Abdullahom ibn Mes’udom, radijallahu anhu. Kada su ugledali tijelo zamotano u ćefine, upitali su: ”Šta je ovo?” Rekli su im: ”Ovo je Ebu Zerrova dženaza.”
Tada je Abdullah ibn Mes’ud zaplakao, rekavši: ”Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Neka se Allah smiluje Ebu Zerru, sâm ide, sâm će umrijeti i sâm će proživljen biti.” Zatim su mu klanjali dženazu i ukopali ga.(saff.ba)
