Neki od časnih prethodnika vidio je čovjeka kako se zbog siromaštva i bijede jada drugom čovjeku, pa mu je rekao: „Tako mi Allaha Uzvišenog, samo si se požalio onome koji ti milost svoju ne može darovati i nikako ti pomoći. Žališ se stvorenju na Onoga Koji ti milost Svoju ukazuje.“
Čovjek se u svom neznanju drugim ljudima žali na Allaha Uzvišenog. To je stvarno nepoznavanje Onoga na koga se žali i onih kojima se žali, jer da insan stvarno i istinski poznaje svoga Gospodara, ne bi se na Njega žalio; a da istinski poznaje ljude ne bi se njima žalio.
O tome je pjesnik rekao: „Kada se čovjeku na nešto požališ, tada se onome koji milosti nema na Svemilosnog tužiš!“
Pravi vjernik koji je spoznao svog Gospodara žali se samo Allahu Svemoćnom. A najbolji je onaj vjernik koji se Allahu žali na sebe, a ne na druge ljude. On se žali Allahu Svemoćnom na svoje mahane koje izazivaju ljudske najezde protiv njega, pritom se ugledavši na slijedeće ajete:
„Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio…“ Kur’an, En-Nisa, 79.
„Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.“ Kur’an, Ali Imran, 165.
Dakle, postoje tri vrste žalbi ili jadanja. Najpokuđenija vrsta jeste žaliti se ljudima na Allaha Uzvišenog, a najbolja i najpohvalnija jeste žaliti se Allahu Uzvišenom na samoga sebe. Između toga dvoga je žaljenje Allahu Uzvišenom na ljude.
