Ehlul kitab Jošuu smatraju vjerovjesnikom a ibn Kesir u „Kazivanjima o vjerovjesnicima“ zapisuje da je bio zapovjednik jednog od dvanaest plemena koja Musa, a.s., vodi u obećanu zemlju. Kako Musa nije za života svog uveo Benu Israil u obećanu zemlju smatra se da je poslije njega vjerovjesnik bio Jošua.
Jedna predaja veli da je Jošui ibn Nunu Allah, dž.š., objavio: „Usmrtit ću iz tvoga naroda četrdeset hiljada dobrih i šezdeset hiljada nevaljalih ljudi. Jošua, a.s., upita: „Gospodaru moj, dobro nevaljalih, a šta je sa dobrim?“ Reče: „Oni se nisu srdili zbog Moje srdžbe! Jeli su i pili sa nevaljalim ljudima.“
Ova predaja je na tragu poslanikove poruke u kojoj naređuje da narađujemo dobro i od zla odvraćamo, a ako to ne budemo činili Allah će sve, i dobre i loše kazniti, pa će ljudi moliti Allaha za pomoć a On se neće odazivati.
Benu Israil je s Musaom na čelu krenuo u obećanu zemlju, u zemlju u kojoj će sami o sebi brinuti i sami o sebi odlučivati. Krenuli su s namjerom da imaju nezavisnu državu. Na tom putu su uživali Allahove blagodati i zaštitu ali su uprkos i hrani i vodi koju im Uzvišeni šalje i uprkos suhom putu preko mora i oblaku koji im hlad pravi, skrenuli, zabludjeli i sve vrijednosti u društvu srušili a okrenuli se ličnom interesu i uživanju. Otkazali su poslušnost Stvoritelju a poklonili se zlatnom teletu. To tele je simbol njihove stranputice i zablude. I umjesto da uz pomoć Stvoritelja odlučnom borbom izbore zemlju nezavisnu, obećanu, oni su krenuli stazom nesigurnom, u grijeh otišli i zbog toga četrdeset godina pustinjom lutali.
Bilo je među njima i dobrih, koji su bili svjesni svojih obaveza i odgovornosti, ali bijahu tihi, ravnodušni spram onog što su nevaljalci činili. Šutili su i nisu se srdili što nevaljalci čine djela koja srdžbu Božju izazivaju. Sjedili su s njima, sa onima koji im budućnost, i njihove djece uništavaju.
Čovjek kad uđe u dvadesete godine sposoban je sam o sebi se brinuti i još je sposoban odgovornost za druge preuzeti i porodicu zasnovati. Danas obilježavamo dvadeset sedmu godišnjicu nezavisnosti naše zemlje. Dvadeset sedma joj je pa bi analogijom bilo logično zaključiti da je sposobna brinuti se o sebi i preuzeti brigu za druge, za nas. Naš je dvadesetsedmogodišnjak koji se BiH zove, međutim, nesposoban brinuti se za se, a mi se u njoj ne osjećamo zbrinuto i sigurno.
I mi smo poput sinova Israilovih zlatnom teletu na sedždu panuli i sve blagodati koje nam je Uzvišeni podario i sve žrtve koje su pale zaboravili, a okrenuli se brizi o sebi i vlastitom zadovoljstvu. Ima dobrih, mnogo dobrih u ovoj zemlji. Dobar je naš narod ali šutnjom na djela koja srdžbu Božju izazivaju u propast sa nevaljalcima korača.
U povodu godišnjice nezavisnosti jedine nam domovine preispitajmo svoj odnos prema istoj i našim činjenjem dobra ojačajmo nju i sebe u njoj.
Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, da bi bila nezavisna i samostalna učinimo je nezavisnom od korupcije. Jošui Bog objavljuje da će i dobre usmrtiti. Zašto? Zato što šute i ne bore se protiv djela nevaljalih, ne upozoravaju one koji čine djela koja nas vode u zajedničku propast. Obavezni smo ustati, odlučno ustati protiv korupcije u društvu. Školstvo, zdravstvo, javna uprava, sve, gotovo sve sfere društva vape za našim glasom i odlučnim korakom protiv korupcije koja nas umjesto da koračamo ka slobodi dalje gura u lutanje „pustinjom“ i životu u nesigurnom okruženju.
Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, da bi bila istinski nezavisna moramo je učiniti neovisnom od nepotizma. Pola miliona nezaposlenih u našoj zemlji ima. Prvi smo u regiji po tom zlu. Samo na našem kantonu hiljade visokoobrazovanih čeka posao. Među petsto hiljada nezaposlenih nema onih čiji se očevi, braća i sestre sa svojih udobnih fotelja klanjaju zlatnom teletu a za narod koji im fotelje dade uopće ne brinu. Usmrtit će, kaže Bog Jošui i dobre. Zašto dobre? Zato što šute i sa nevaljalcima sjede i da mogu i oni bi može bit bili isti. Ne bore se protiv takvog ustrojstva koje omogućava vijećnicima i na svim nivoima vlasti poslanicima primanja iz budžeta koja ničim ne pravdaju a poljoprivreda i druge privredne grane s mukom opstaju ili propadaju.
Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, da bi bila nezavisna moramo je učiniti nezavisnom od nerada i ljenosti. Kad je Musa, a.s., vodio Benu Israil u obećanu zemlju i kad im je rekao da će se morati boriti rekli su da borbu ne žele. Žele da sve dobiju džaba. Neka se Musa i Bog njegov bore. Ovakav stav ih je udaljio od nezavisnosti, gurnuo ih u dublju patnju i neizvjesnost. Ne možemo biti sigurni i samostalni, neovisni ne možemo biti ako su nam hambari prazni, ako su nam štale čiste. Jedna poslovica veli: „Gdje nema volova čista je štala, amo je prazan hambar.“ Jošui Bog veli da će i dobre usmrtiti sa lošim. Zašto? Zato što šute. Kriknimo protiv nerada, protiv gušenja rada i nametanja neizdrživih obaveza privredi. Neka se ta ogromna administracija za ljubav naše domovine i jačanja njene neovisnosti smanji, neka izađe na njive i u fabrike i neka proizvodi novu vrijednost. Vrijednost koja će biti tvrdi temelj naše budućnosti i snaga naše nezavisnosti. To je istinski put u nezavisnost. Ovako ćemo vječito biti ovisni, a nikad nezavisni. Kako ćeš biti nezavisan i slobodan, kako ćeš o sebi odlučivati kad nemaš ni svoju fabriku, ni svoju pšenicu, ni svoju vodu, ništa svoje.
Dvadesetsedmogodišnjak bi se trebao o sebi brinuti. Slab je, nema snage jer su mu njive zapuštene, bašče zarasle, sela napuštena.
Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i nama mogla zaštitu pružiti, da bi bila nezavisna mora biti od naše nesloge i zavidnosti neovisna. Kada se toga oslobodimo imat ćemo slobodu. Kad se oslobodimo mržnje i budemo se radovali bratovom uspjehu imat ćemo slobodnu zemlju, slobodnu i nezavisnu koja će nam sigurnost pružati i utočište biti. Zlatnom teletu se okrećemo kad mržnjom se hranimo, nerad i ljenost podupiremo, protiv nepotizma i korupcije se ne borimo.
I dobri će stradati ako budu ravnodušni, ako budu šutili i svoj glas protiv svakoga zla koje razara našu sadašnjost i uništava našu budućnost ne budu dizali.
Nisu sinovi Israilovi nezavisnost dobili iz vana, već je izgradili iznutra. Prvo su na težak i gorak način sebe odgojili u okrutnoj pustinji. Leđa okrenuli zlatnom teletu i odlučno digli glas protiv svega što ono simbolizira. Trebalo im je mnogo vremena, četrdeset godina jer su se učili na svojim propustima i greškama. Mi se možemo učiti na greškama njihovim a predaja o Jošui ibn Nunu može i treba biti poticaj da se podupiranjem dobra, u istinsku nezavisnost obećane nam zemlje što prije uselimo i sigurnost osjetimo. Dvadeset i sedma je godina od nezavisnosti. Ne daj Bože da smo tek na pola puta.
Uzvišeni Bože, pomozi nam, daj nam snage da se svemu lošem i nevaljalom odlučno odupremo zarad budućnosti naše djece i naše zemlje. Amin!
