Trebala je jaka vjera Poslaniku, s.a.v.s., u Allaha, dž.š., kako bi slijedio i širio Njegovu poruku, a pri tom znajući sve negativne odgovore koji će ga vjerovatno pratiti. Nije ovo bio prvi akt snažne vjere u Jedinog od strane Poslanika, s.a.v.s, Zapravo, sama hidžra u Medinu je donijela sa sobom veliki oslonac u Njega te ga ohrabrila da se sa svojim neprijateljima suoči licem u lice dok je postavljao temelje kakve-takve islamske zajednice.
Mekkanski nevjernici su bili ljuti na Poslanika, s.a.v,s., koji je rekao da ne smiju obožavati idole, da su ti idoli napravljeni od kamena i ostalih materijala a neki čak i od datula. Poslanik, s.a.v.s., je rekao da bi oni trebali obožavati samo Jednog i Istinskog Gospodara Stvoritelja koji je prije njega poslao mnogo poslanika kako bi podučavali čovječanstvo.
Predanost kamenim božanstvima je bio jedan od razloga zašto su mnogi insistirali na nevjerovanju Poslaniku, s.a.v.s., ali drugi važan aspekt je zasnovan na ponosu, kako su Kurejšije (glavno pleme Mekke) bile kroz generacije odgovorne za priskrbljivanje hodočasnika koji su u Mekku dolazili svake godine u to vrijeme na “hadždž”.
U to vrijeme Kaba je bila prepuna idola i Kurejšije su mislile da ako povjeruju Poslaniku, s.a.v.s., i budu ga slijedili da će time izgubiti poštovanje drugih plemena i važnu ulogu koja im je data još od njihovih praočeva te da će samim tim oni biti izolovani.
Štaviše, sa hodočasnicima svake godine dolazilo je mnogo ekonomske koristi. U slijeđenju Poslanika, s.a.v.s., Kurejšije su osjetile veliki gubitak u materijalnim dobrima. Malo njih je znalo šta ustvari i koliko gube ako nastave da negiraju Poslanstvo Muhammedovo.
Početak hidžre
Dok je Muhammed, s.a.v.s., strpljivo, nježno i uporno govorio o poruci islama, njegovi sljedbenici su patili pod okrutnočću Kurejšija koji su dali sve od sebe kako bi maltretirali vjernike, nadajući se da će ih time vratiti na put vjerovanja idolima i nemoralu.
Ali vjera i čvrstoća vjernika su bile velike i oni su bili spremni i smrti pogledati u oči ako treba samo da ostanu na putu Jedinog Gospodara.
Nakon svih napora koji su napravljeni da se srca otvrdnulih kurejšija omekšaju, došlo je vrijeme da se muslimani skrase negdje drugo, te je tako Muhammed, s.a.v.s., odabrao Medinu.
Polahko i tajno muslimani su započeli svoj put ka Medini, pokušavajući da se odmaknu što dalje od zlih Kurejšija. Poslanik, s.a.v.s., je čekao od Gospodara da mu naredi da napusti Mekku i krene put Medine.
Bilo je to osjetljivo vrijeme zbog toga što su Kurejšije dostigle granice svoje srdžbe prema rastućem broju muslimana i činjenici da se islam i dalje širi uprkos svim naporima da se njegovo širenje prekine. Ebu Bekr je ostao u Mekki, čekajući od Poslanika, s.a.v.s., da dobije zapovijed od Gospodara da i on napusti Mekku. Pripremio je dvije kamile, putne potrepština i čekao strpljivo.
Nesvjesni Poslanikovih planova, Kurejšije su izdale naredbu da se Poslanik, s.a.v.s., ubije ali je Allah najbolji Organizator te nije dozvolio da nevjernici uspiju u svojoj namjeri. Grupa mladića, svaki od njih predstavljao je jedno Mekkansko pleme, čekali su vani ispred Poslanikove, s.a.v.s., kuće, namjeravajući da ga opkole, te da ga ubiju.
Kurejšije su bile ponosne na svoj uvrnuti plan, misleći da će se time jednom zauvijek riješiti islama bez ikakvih pitanja o Poslaniku, te će se time svi vratiti u svoja plemena. Allah je bio Onaj koji zna sve planove, njihov je uništio, a Poslanika je preveo na sigurno.
Ali (ibn Ebi Talib) je upitao Poslanika, s.a.v.s., da spava u njegovom blagoslovljenom krevetu i tako je pod zaštitom Gospodara, Poslanik s.a.v.s., je prošao pored svojih ubica, a da ga oni uopće nisu primjetili.
Kada je Ali otišao iz Poslanikove kuće idući dan, momci su ostali zaprepašteni! Nisu mogli vjerovati svojim očima, nisu znali kako se sve to dogodilo. Zbog toga što su bili bez ispravne vjere, nisu mogli shvatiti da se tako jednostavno jedno čudo desilo.
Ebu Bekr, istinski prijatelj
Kada je Poslanik, s.a.v.s., napustio svoju kuću, otišao je do Ebu Bekra i rekao mu da je vrijeme da napuste Mekku. Ebu Bekr je bio spreman! Najveća potjera je upravo počela!
Kurejšije su ponudile veliku nagradu bilo kome ko dovede nazad Poslanika, s.a.v.s., bilo živog ili mrtvog. Koliko su zli bili, a kolika je milost i uputa Gospodarova.
Kurejšije su očekivali da će Poslanik stići do Medine, ali ga je Ebu Bekr naveo na drugu stranu kako bi dali pogrešan trag Kurejšijama. Kampirali su u pećini neko vrijeme te je za to vrijeme velika lekcija u obliku ajeta objavljena.
Prije nego su ušli u pećinu Ebu Bekr je bio zabrinut za Poslanikovo zdravlje pa je insistirao da uđe prvi da se riješi svih opasnih stvorenja kao što su škorpioni. Kada se zadovoljio uvjetima i uvjerio da je sigurno ušli su i tamo ostali sigurni.
Esma, kćerka Ebu Bekrova, je donosila hranu i novosti iz Mekke. Ona je time pokazala veliku hrabrost. Uobičavala je kriti hranu u svojoj odjeći te se iskrasti van grada da bi otišla u pustinju. Jednom ju je jedan od nevjernika uhvatio i tukao da bi mu rekla gdje je Poslanik ali ona nikada nije ništa rekla.
U jednom trenutuku dok su Poslanik i Ebu Bekr bili u pećini, grupa muškaraca, željna novca od nagrade, dosla je veoma blizu ulaza pećine. Ebu Bekr je vidio njihove noge i bio veoma uplašen da će pronaći Poslanika, s.a.v.s., Nije brinuo za vlastitu sigurnost, sve njegove misli bile su usmjerene na Poslanika i veliku odgovornost i čast koju je osjećao prateći Poslanika na ovom velikom putu.
Ebu Bekr je prošaputao svoje strahove Poslaniku, koji ga je utješio riječima: “Šta misliš o dvojici čiji je zaštitnik Allah?”. Poslanik je rekao svom divnom prijatelju Ebu Bekru da ne treba da se plaše i da je Allah s njima.
I doista Allah ih je zaštitio, naredio je ptici da napravi gnijezdo i da položi u njega jaja, a pauku je naredio da isplete mrežu preko ulaza u pećinu. Na ovaj način, neprijatelji Poslanika su bili ubijeđeni da Poslanik nije u pećini.
Kada je došlo pravo vrijeme, Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr su napustili pećinu i nastavili svoj put u Medinu. Bio je to dug i iscrpljujući put, a muslimani u Medini su željno iščekivali njihov dolazak. Svaki dan jedan čovjek se penjao na obronke grada, verao se na visoka drveća kako bi vidio da li se Poslanik, s.a.v.s., približava.
Mnogo dana je prošlo i dalje nije bilo traga Poslaniku i Ebu Bekru. Nije bilo načina da saznaju da je Poslanik siguran. Samo su mogli vjerovati u Gospodara I čekati. Napustili su svoje domove, prešli toliko veliki put, suočili se sa brojnim nesrećama. Bez Poslanika, s.a.v.s., da ih vodi, šta oni mogu uraditi? Bio je to test njihove vjere i strpljenja.
Poslanik, s.a.v.s., stiže u Medinu
Napokon, sretni dan je stigao! Muškarac koji se svaki dan penjao na drvo kako bi vidio da li se neko približava, vidio je tragove putnika, vidio je prašinu koja se u daljini podizala. Kako su se figure približavale, postalo je jasno da su to njih dvojica. A kako su se još više približili bilo je jasno i sigurno da je to Poslanik, s.a.v.s., stigao u Medinu.
Vijesti su se jako brzo proširile gradom. Ljudi u trgovinama, marketima i kućama su primili vijesti da je Poslanik, s.a.v.s., stigao. Svi su pojurili kako bi mu poželjeli dobrodošlicu.
Pjevali su pjesme radosti, molili se i pratili ga kako ulazi u grad. Poslanik je dopustio svojoj kamili da ga dovede na put i tu spusti.
Svi su željeli čast da Poslanik, s.a.v.s., ostane kod njih, pa su prepustili kamili da se zaustavi gdje želi, što pokazuje Poslanikovu, s.a.v.s., veliku milost i mudrost.
Bilo je još mnogo borbi koje će uslijediti ali muslimani, sada Medinjani su imali Poslanika, s.a.v.s., uz sebe. On ih je podučavao, savjetovao i upućivao. Življenje u njegovom okruženju je bio blagoslov i oni su to znali. Pristupali su svojim dužnostima, družili se s njim i sazrijevali u vjeri. Poslanik je napustio voljeni grad kako bi udovoljio Gospodaru. A sada je u Medini nastavio da traži Njegovo zadovoljstvo i da širi islam.
