Imam sam. Hodža sam. Efendija sam. Sve to, a jedno, sad će skoro 20 godina. U našim okolnostima to znači i da sam gasal – osoba koja oprema umrle muslimane. Ja i skoro hiljadu mojih kolega.
Gasul umrle osobe znači mnogo toga: ako je smrt nastupila naglo, kod kuće, to znači da gasal sa umrlog treba skinuti odjeću. Potom slijedi kupanje umrle osobe, od glave do pete, tri puta. Nakon toga, umrlom gasal uzima abdest, namiriše ga i umota u ćefine: trodijelno bijelo platno. Poslije toga, tako umotano tijelo ide u tabut, pa u mezar. Isti je slučaj i kada neko umre u bolnici, samo što u ovom slučaju nema odjeće na umrlom, već jedan čaršaf. Prilikom opremanja umrlog, cijelo to vrijeme, njegovi sramotni dijelovi tijela su pokriveni komadom platna kako se oči gasala s tim ne bi susretale. Muškarac gasuli muškarca, a žena ženu.
Svaki gasal u svome životu susreće se sa različitim slučajevima: prirodne smrti, smrti uzrokovane dugom bolešću koja istopi tijelo, nagle smrti uzrokovane udarom ili nekom drugom nesrećom. Na tenešir (stol na kojem se oprema umrli), budu donesena čitava tijela, tijela sa obdukcije, ili pak poslije neke teške nesreće. Nekada se gasal susreće sa krvlju umrlog, nekad sa nekom drugom nečistoćom, ali svaku od njih on odstrani i umrlog umota čistog u ćefine, kao što majka umotava u pelene tek okupanu bebu. Opremiti umrlog nije zabava, već ozbiljan posao, emanet, nakon kojeg svakog pojedinačnog slučaja gasal šuti o stanju umrlog. A bude tu različitih stanja. Takvih da na umrlom vidiš da je, ako Bog da, džennetlija. Sjećam se, jedne prilike, opremali smo jednog našeg dedu, finog insana, koji je doslovno mirisao, premda se prije smrti nije namirisao. Svaki gasal nastoji da se tokom gasula prema mrtvom tijelu odnosi kao prema živom, jer ono što ne osjeća tijelo, osjeća duša: i toplotu vode, i pomjeranje i sve drugo.
ZA neke ljude gasul je strašan posao, pa ne smiju ni da mu pristupe makar se radilo i o najrođenijim. Svaki gasal tom činu pristupa pune svijesti da za ahiret sprema nečijeg djeda, oca, brata, sina, prijatelja…
Svaka dženaza, svaki smrtni slučaj težak je na svoj način. Poslije svakog od njih, skoro pa neprimjetno umire i jedan malehnio dio gasala. Jer, smrt umrtvljuje.
Ipak…
Najteže je kada ti jave da je umrlo nečije dijete. Mislim na malodobnu djecu.
Takvo što se opisati ne može.
Kada se susretneš sa dječijim tijelom ruke kao da nisu tvoje, oči isto tako, duša jednako tome.
Tenešir je pun, premda je tijelo malo. Osjećaš težinu premda je tijelo lahko… U tom momentu misliš da ne postoji veća tuga i žalost na dunjaluku.
Divim se saburu roditelja u takvim situacijama. Divim se snazi njihove vjere koja ih drži iznad mrtvog tijela njihovog djeteta pa i dok ga spuštaju u mezar. Sve je oko takve dženaze malo, a sve tako veliko, ogromno…
Onda se, u tim okolnostima, sjetim hadisa u kojima se kaže da je dragi Allah pred melekima dao obećanje da je svakom strpljenom roditelju kojem je umrlo malodobno dijete On sagradio kuću u džennetu. I sjećam se predaja u kojima stoji da su malodobna umrla djeca ptice džennetske ili da će se zauzimati pred Allahom za svoje roditelje na Sudnjem danu sve dok ih u džennet ne uvedu pa zamolim Allaha da se svim tim obuhvate i ti konkretni slučajevi.
Ako je ovaj status uznemirujućeg karaktera, izvinjavam se, ali on je realnost koja nam vrlo često promiče ispred očiju. Premda se oko dženaze sve brzo završi, ono ima svoj put sa živim sudionicima gdje su gasali i porodica njegovi najvažniji dijelovi.
Edin Memić
