Lično, i kad pišem i kad ne pišem, ona je tema moje duše i mog srca. I ovih nekoliko dana prije i poslije njenog upliva u našu svakodnevicu – odzvanja mojim bićem kao što odzvanja vijekovima, od kad su je odabrani Božiji robovi prvi put učinili, pa kroz živote svih generacija muslimana do današnjeg dana.
Imam potrebu, jednostavno, samo da ponavljam – hidžra je, hidžra je…
Hidžra je nadahnuće, pokret, a pokret je život, ona je izbavljenje iz ljudskog ropstva i vlastitog nefsa… jasna markacija u labirintu životnih iskušenja.
I kad god se hidžra primakne, toliko da nam može došapnuti svoju blizinu – bude dovoljan motiv za sve naše korake i puteve male ili velike. Kad ni u jednoj poruci ne nađemo odgovor – zadovoljimo se već u prvom slovu- hidžre.
Hidžru osluškujemo od posljednjeg dana Hadžijskog bajrama, jer smo uvijek u potrebi za blizinom jedinstvenih prilika za svoje duhovno pročišćenja i uzdignuće.
Ne moramo ju ni čestitati niti obilježavati nečim posebnim i redovnim, jer tada bi hidžra postala ovisna i ne bi mogla ispuniti onaj segment duhovnosti, od čega se ona ni u kom slučaju ne može ograditi.
Nažalost, mnogi smo imali tu bolnu okolnost da smo morali “hidžretiti” iz svojih rodnih domova i mjesta, ali i tada smo bili svjesni da duhovno uzdignuće i fizički napor jedno drugo prožima i produžava postojanje i opstajanje.
Hidžra nije “slavlje”, kako ga podrazumijevamo u današnjim okolnostima, ali gledano iz nekog drugog ugla, moglo bi se i tako nazvati, jer tog dana, datuma je Božijem miljeniku, a našem poslaniku Muhammedu sallalahu alejhi we sellem – bila “namijenjena” smrt. Božijim emrom on je tada, zajedno sa svojim istinitim drugom, o čemu nas i Kur’an Veličanstveni obavještava, spašen pogubljena koje su mu tako studiozno pripremali njegovi sugrađani, njegov narod.
To je bio ključni moment njegovog života, poslije rođenja, najsudbononosniji datum i dan.
Dan i datum kad je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem izbjegao sve zamke i potjere, te konačno stigao u Jesrib, u luku spasa, živ i zdrav. Stanovnici Jesriba su u čast njegovog izbavljenja i dolaska, priredili mevlud, pjevali su mu kaside, što bismo mi danas mogli prevesti kao “slavlje”.
Iako je taj put, put hidžre bio veoma naporan, trnovit, dugotrajan, iscrpljujući, završio je pobjedom i poentirao “tale al bedru alejna…” najljepšim stihovima koje smo ikad čuli u islamskoj povijesti. Dobi je za poklon grad – Medinet el-Nebi (Poslanikov grad), a muslimani temelj svoje zajednice i države!
Hidžra je pobjeda života nad smrti, jasna nit koja razdvaja dobro od zla. Znak islama kroz sva protekla i buduća stoljeća, in ša Allah!
Da je hidžra htjela biti tajna ne bi inspirisala hazreti Omera El Faruka da po njoj počne računati eru islama, i ne nužno da bismo imali svoj kalendar, već da bismo svake godine iznova proučavali hidžru i njene poruke utiskivali poput pečata u svoje svakodnevno življenje: rađanja i sastajanja, seobe i preseljenja.
Kako god, ja i ovaj put moram požuriti, ali ne na “slavlje” nove hidžretske nego na ibadet koji se uvijek prožima kroz sva moja poimanja hidžre od kad je upoznah kao takvu.
Dakle, obilježimo ju svojim zikrom, slavljenjem i veličanjem Allaha, subhanehu we te’ala, donoseći selame na Božijeg miljenika. Učeći Kur’an, postom, čineći dobra djela… sve to možemo nazvati našim ličnim “slavljem” i obilježjem nove hidžretske godine.
Neka to bude naša “seoba” od grijeha, nemara, ravnodušnosti… seoba u bolji, kvalitetni život, obogaćen duhovnošću i vjerom…Pa ako našem novom načinu života želimo dati ime, odrediti dan i datuma neka to bude nova hidžretska godina. Njenim bereketom naši nijeti mogu postati čvršći i potpuniji, a ostvarenja trajna!
