Hafiza Adela Kazija rođena je 01.09.1979. g. u Foči. Usljed ratnih okolnosti, napušta svoj rodni kraj, zbog čega osnovno i srednje obrazovanje nastavlja u Zenici i u Sarajevu. Nakon toga odlazi na dalje školovanje u Jordan. Hifz časnog Kur’ana je položila pred Komisijom IZ u Sarajevu 2007. godine.
U gradu Gaggenau (Njemačka) živi od 2011.g., gdje sa mužem Ramiz ef. Kazijom, radi u bošnjačkom džematu u tom gradu, u kojem se angažuje u radu sa ženama i djecom u mektebu. Pored džematskih aktivnosti, hfz. Adela se aktivno bavi radom na polju integracije, ženskim aktivizmom, radom sa izbjeglicama, interkulturalnim i međureligijskim dijalogom. Uposlena je kao koordinatorica za rad sa izbjeglicama ispred Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. Majka je dva sina, Haruna i Selmana.
U razgovoru za portal Akos.ba, sa hafizom Adelom Kazijom smo razgovarali o njenom putu ka časnom zvanju hafize Kur’ana.
Razgovarao: Nedim Botić/Akos.ba
Hafiza ste Kur’ana. Možete li nam reći kako je tekao vaš put ka tome uspjehu?
Ljubav prema Kur’anu počela se javljati još od mektebskih dana. Imala sam trinaest godina kada sam završila sufaru i prvi put počela učiti Kur’an. Već tada sam voljela učiti razne sure napamet, razmišljati o njima, istraživati i nastojati dokučiti mudrosti svakog naučenog ajeta. Uz mualimu Naisu Imamović i Ibrahima ef. Babića, počeli su moji prvi koraci učenja Kur’ana napamet. Iskrena da budem, tada nisam razmišljala o tome da ću jednoga dana postati hafiza Kur’ana.
Želja za praktikovanjem vjerskih propisa postajala je sve izraženija, tako da sam već u četrnaestoj godini odlučila da stavim hidžab. U to vrijeme bilo je dosta omladinskih takmičenja u učenju Kur’ana napamet i ja sam postizala zapažene rezultate. Na jednom od takvih takmičenja sam osvojila prvo mjesto i odlazak na hadž. Ubrzo sam shvatila da sve više i više Kur’ana pamtim i iz dana u dan rađala se želja da što više učim.
Nakon udaje, sa mužem odlazim u Jordan na dalje školovanje. Za mene je to bio prilično zahtjevan period, privikavanje na novi život, porodične i školske obaveze. Ubrzo sam dobila blizance, tako da su te 2-3 godine nakon učenja arapskog uglavnom protekle u školskim i porodičnim obavezama, kao i raznim životnim izazovima, onemogućivši mi da se posvetim hifzu. U Jordanu smo odlučili ostati još neko vrijeme. Moj muž je upisao postdiplomski studij, a ja sam taj period iskoristila kao priliku za učenje Kur’ana napamet. Ubrzo sam se priključila školi Kur´ana. Učili smo po hizbovima, redom. Iako sam tada već znala prilično dosta, ovo je bila odlična prilika da već poznato uvežem i posložim, da popunim praznine i kompletiram memorisanje. Nakon 18 mjeseci, konačno sam svoj cilj privela kraju.
Od početka mi je bila namjera polagati hifz u Bosni, tako da me je za to polaganje pripremao muhafiz Ibrahim ef. Bektaš. U novembru 2007. godine pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proučila sam cijeli Kur’an i tako postala jedna od bosanskohercegovačkih hafiza.
Je li bilo teško naučiti Kur’an napamet?
Samo memorisanje Kur’ana mi nikada nije predstavljalao poteškoću. Štaviše, veoma sam brzo učila napamet. Mislim da mi je u tome dosta pomoglo moje poznavanje arapskog jezika, jer sam uvijek učila razumijevajući, razmišljajući o ajetima i tako nastojala da ih povežem. Međutim, naći vrijeme za učenje je bilo teško. Porodica, djeca, svakodnevne obaveze, daleko od roditelja, rodbine, koji bi mogli priskočiti u pomoć. Uprkos tome, trudila sam se da ne odustanem svog cilja, željela sam postati jedan od čuvara Božije riječi. Ta moja želja bila je veoma jaka i mislim da me je jedino ljubav prema Kur’anu održala na tom putu i sačuvala od odustajanja iako su privatne obaveze bile brojne, a hifz iziskivao kontinuirano učenje.
Vjerujem da je svako ko uči hfiz ponekad došao u iskušenje da prekine učenje, jer taj put nije uvijek lahak. Međutim, pravilna organizacija je vrlo bitna, pronaći sebi odgovarajuće vrijeme, tempo i svakodnevnicu koju će održavati. Veoma je važno imati pravu motivaciju i zapamtiti: svaki uspjeh zahtjeva rad, trud, žrtvovanje, dosljednost i principijelnost!
Koliko se vaš život promijenio nakon što ste postala hafiza?
Biti hafiz Kur’ana znači preuzeti odgovornost njegovog čuvanja. Svakom čuvaru Božije riječi ona postaje glavna smjernica u životu, transformiše njegov karakter i njegove misli. Svaki naučeni ajet bi trebao da bude promjena na bolje, promjena u ponašanju u odnosu prema Bogu i drugim ljudima. Hifz nije samo puko učenje napamet kur´anskih ajeta i sura. Ovaj proces čini da Kur´an onome ko ga uči postane odgajatelj i najbolji prijatelj. Svrha učenja je njegovo prenošenje, implementacija ajeta u životu, rad u skladu sa principima Kur´ana, neprestano razmišljanje o Kur´anu, adaptacija života kur´anskim vrijednostima i vraćanje Kur´anu u svim etapama života. Poslanik, a.s. je izgovorio divnu uputu za sve hafize: „Najbolji ljudi su oni koji nauče Kur´an, pa (zatim) druge njemu podučavaju.“
Naučiti Kur’an se ne odnosi samo na memorisanje, nego znači sve ovo gore spomenuto, a potom podučavanje i drugih ljudi tome. Tako sam i ja, postavši hafiza, shvatila da sam time preuzela veliki emanet, da moram prenositi najljepšu Božiju poruku, sve ono što sam naučila, kao i nastojati podučiti što više osoba pravilnom učenju Kur’ana. Trudim se koliko mogu da to ostvarim, uzor su mi vrsni alimi, hafizi, koji nesebično rade za islam, kroz širenje Božije riječi i doprinose njegovom boljem shvatanju u društvu.
Naravno, i održavanje naučenog nije nimalo jednostavno. Pogotovo za ženu, hafizu. Nije lahko sve uskladiti, treba se navići na stalno ponavljanje i za to naći vremena. Pozitivno je, međutim, da je i sam proces učenja hifza odgajao svakog od nas, zahtjevao i sticanje novih radnih navika, discipline, ustrajnosti, strpljivosti, požrtvovanja, što je ljubav prema Kur´anu učinilo jačom i iskrenijom. Možemo slobodno reći, jednom hafizu nikada nije dosadno!
Imate li savjet za naše čitaoce kako da zavole i više uče Kur’an?
Svima onima koji žele da zavole Kur’an, da se zbliže sa njim, da osjete ljubav za učenje, savjetujem da, na samom početku shvate vrijednost tog učenja, da na njega gledaju kao razgovor sa Uzvišenim Allahom, Koji se u tom Kur’anu obraća baš njima. Sama ta činjenica je dovoljna motivacija za učenje. Međutim, savjetujem da, pored učenja na arapskom jeziku, čitaju komentare Kur’ana na jeziku koji najbolje razumiju, kako bi shvatili značenje, saznali povod objave određenih ajeta, upoznali u kakvim okolnostima su ljudi živjeli u vrijeme objave tih ajeta kao i to kakve mi, u današnjem vremenu, mudrosti i koristi možemo naučiti iz toga.
Učenje na arapskom jeziku je pohvalno, ali ne može biti zanimljivo čovjeku koji ne razumije taj jezik. Takođe i obični prijevod značenja nije dovoljan, jer se često gubi smisao i teško je razumijeti poruku mnogih ajeta. Zato je najbolje čitati komentare Kur‘ana, odnosno tefsire. Kur’an je objavljen ljudima, kako bi im bio uputa, putokaz i svjetiljka u životu. Ali, kako da čovjek zna šta mu Kur’an poručuje, kako da razmišlja o njegovim ajetima, porukama, kako da ih praktikuje u životu ako ih ne razumije?!
Smatram da je vrijednije pročitati par ajeta, shvatiti ih, razmišljati o njima i pokušati ih implementirati u životu, nego učiti stranice i stranice bez razmišljanja. Brzina i količina pročitanih stranica nisu toliko važni, važnija je iskrena namjera, razmišljanje, shvatanje i primjena onog što se nauči. Na taj način čovjek se vrlo rado vraća Kur’anu u svakoj prilici, jer ga to učenje smiruje, daje mu snagu i svjetlo u njegovom srcu, koje ga dalje kroz život vodi pravim putem.
