Pukla mu je guma pa je izgubio jedan sat rada, električna pila mu je otkazala, a sada mu se stari kamione odbija pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je ozbiljan u kamenoj tišini.
Na dolasku, pozvao me je da upoznam njegovu porodicuj. Dok smo hodali prema vratima, na kratko je zastao ispred malog stabla, dodirujući vrhove grana s obje ruke. Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se neverojatno transformirao. Njegovo preplanulo lice zasijalo je osmijesima te je zagrlio svoje troje male djece i supruzi dao poljubac.
Zatim me je otpratio do automobila. Prošli smo kraj stabla, a ja sam gorio od radoznalosti. Pitao sam ga što je to što sam maloprije vidio.
“Oh, to je moje ‘stablo briga’”, odgovorio je. “Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.”
Na trenutak zastane. “Ali smiješno je…,” nasmije se, “…kad u jutarnjim satima dođem da bih ih ponovo pokupio, nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih obesio prethodne večeri.”
