Hiljadu četiri stotine i četrdeset je godina prošlo od Hidžre Poslanika islama, alejhisselama iz Mekke u Medinu. Svake godine, pa i ove, se prisjećamo jednog od najznačajnijih događaja u Povijesti islama. Nije mi namjera iznositi sve hidžretske povijesne činjenice. Smatram da su nam dobro poznate, a ovih dana smo u prilici da se ponovo, iznova upoznamo s njima. Težnja ove kolumne je da reflektira ideološke konstrukte koji su, na kraju, Hvala, prisilili da napusti toliko voljeni, rodni toprak…
Usud nas muslimana je izgleda da se uvijek rado vraćamo toj povijesti, prošlim zlatnim vremenima. Mnogo je lakše, čini mi se – nažalost, živjeti u nekoj drugoj povijesnoj dimenziji, i živjeti neki drugi život, a ne onaj na javi…
Hidžra, u povijesnom kontekstu, je rezultat sveopćeg društvenog ambijenta koji se godinama nataložio u Mekki. Desetljeće Hvalovog pokušaja razbijanja Laži i Iskrivljenosti su bili nejaki da, u fizičkom smislu, razbije dugovjekovne nataložene anomalije mekkanskog politeističkog društva. U duhovnom smislu Poslanik je, na tragu relevacijskih instrukcija, posijao duhovne plodove koji će uroditi nešto kasnije. Za sve značajne promjene, pored dobre namjere, ispravnog postupanja, vrijeme je itekako važno. Ono je, u stvari, krucijalno. Dunje moraju da sazriju, kako bi ugodan miris „pustile“…
Ipak, viševjekovno etabliranje ideološke svijesti, i paganskog lobotomiziranja od strane mekkanske duhovne i političke aristokracije kreiralo je ambijent u kojem niti Istina nije mogla pentrirati u mekkansko društveno tkivo, dok se tek kasnije nisu stekli uslovi za Nju. Istina je moćna, Istina (el-Haq) je najjači, ali postoje momenti kada njeno djelovanje, temporalno, ne proizvodi očekivanu učinkovitost.
Zašto je Poslanik islama morao napustiti Mekku? Zbog čega su muslimani, nakon godina izolacije, geteoiziranja, mučenja, etiketiranja, napustili svoje domove, iako su stoički sva iskušenja podnosili? Zašto je dragi Bog „sinalizirao“ Poslaniku i njegovoj Družini da krenu ka Medini? Svako od nas bi mogao ponuditi svoje, subjektivne, odgovore. Mogli bi odgovore nuditi sa različitih aspekata: fizičkog (ugroženost života), strateškog, ali duhovni je temeljni. Cenzura Istine je toliko postala manifestna, da je počela direktno utjecati na život prvih pravovjernika: nisu mogli svoju duhovnost javno konzumirati, bivali su izloženi, kako smo malo čas napisali, raznim iskušenjima. U tim teškim momentima, Bog dragi im nudi izlaz, privremenu alternativu, dok On „ne pospremi situaciju“. I tako je, zaista, i bilo. Ali, muslimani na čelu sa Poslanikom islama nisu sjedili „skrštenih“ ruku, nego su sačinjavali strategiju povratka. Naravno, prvo su iskomunicirali društveni život, koji je de facto zaživio u Medini. To nam ukazuje na važan poučak, da iako dragi Bog vodi računa o svemu, nikad On, Uzvišeni, neće raditi naše poslove…
I na kraju su se vratili u Mekku. Istina je došla, a laž je nestala, jer laž uvijek [kad – tad] nestaje – stoji u učenju.
Dakle, Poslanik je napustio jednu sredinu zbog laži, iskrivljenog vrijednosnog sistema, kojeg je u Medini zamjenio sa Istinom, i istinskim, životnim, vrijednostima. Da kojim slučajem dođe u zijaret svom Ummetu, na šta bi „udario“? – što bi stari rekli. Šta bi zatekao? Da li bi u vrijednosnom sistemu svog Ummeta prepoznao konture paganskog, predislamskog mekkanskog društva? I najvažnije pitanje, da li bi ostao uz nas, kao što je ostao uz svoje drugove, ili bi nas, uslijed razočaranosti, napustio, učinio hidžru od nas, i Bogu „na selamet“ ostavio???
Najbolje će biti, da svako sebi ponudi odgovor na navedena pitanja… Hidžra je napuštanje svega lošeg, i bijeg ka dobru. Kao novogodišnji poklon, poklonimo sebi nešto hidžretsko. Napustimo laž i lažne. Ili pak bar jednu našu anomaliju u narednoj godini, ako više ne možemo.
Znakovite su i suvremene poruke hidžretske, naročito u ovom predizbornom vremenu, kada trebamo razlučiti istinu u moru laži, jer povijesne političke zasluge određenih politika ne mogu biti etički pravdane da se ne razabere žito od kukolja.
Neka nam je blagoslovljena nova 1440. h. g.
Piše: Mr. Haris Islamčević
