Ipak, prije toga valja primijetiti jednu bitnu stvar. Naime, pozivanje u vjeru nerijetko treba krenuti od najbližih srodnika. Daija ne smije biti razočaran ukoliko tu doživi neuspjeh. Ibrahim, a.s., nije uspio unijeti svjetlo vjere u srce svog rođenog oca, Nuhu to nije pošlo za rukom sa vlastitim sinom, Lutu je bila nepokorna supruga a Muhammed, a.s., je silno želio uputiti amidžu – bez uspjeha.
Za ovu priliku je nevažno da li je Ibrahimova, a.s., da’wa urodila plodom. Puno je bitnije da se kratko osvrnemo na momente koji su naznačeni u ajetima a koji predstavljaju istinsku platformu za djelovanje svakog onoga ko poziva u vjeru. Sura Az-Zumer ih, kako rekoh, spominje četiri.
1. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji nit čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? Prvi korak je, dakle, navesti sagovornika na razmišljanje, odnosno pomoći mu da sam, putem vlastite logike, prosudi da li je njegovo djelo svrsishodno. Obožavanje kipova koje čovjek napravi vlastitom rukom i od kojih, usput rečeno, ne može očekivati nikakvu korist niti povratnu reakciju – a to je zdravom razumu posve jasno – je van svake pameti. Baš zato Ibrahim, a.s., nastupa posve direktno i otvoreno, tražeći od svoga oca da mu sam odgovori, koristeći razum, ima li svrhe tražiti pomoć i obraćati se nečemu što, niti čuje, niti vidi.
Mnogo je ljudi, posebno omladine, koji i dan danas, svjesno ili nesvjesno, obožavaju različita božanstva. Danas to nisu kipovi. Danas su to strasti, materijalizam, igre na sreću, razne vrste uživanja… Savremeni čovjek u tome traži utjehu, nadu, spas. Međutim, današnja !božanstva“ su kudikamo opasnija od kamenih kipova. Ona itekako čuju i vide. Ona bezdušno strovaljuju čovjeka u sve veće nizine i provalije, nudeći mu lažne i isprazne užitke. Istinski užitak može ponuditi samo vjera i ono što je vjerom prožeto.
Daija mora biti duboko svjestan ovoga i baš odatle, mudro i oprezno, početi da djeluje.
2. O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi;* zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti;
Nema uspjeha u pozivanju u vjeru bez znanja, a nema istinskog znanja bez stalnog učenja. Daija mora jako dobro poznavati Kur’an, tefsir Kur’ana, hadis, fikh, akaid te ostale nauke koje se tiču vjere. Obaveza mu je stalno učiti i svoje znanje prenositi drugima. Naravno, uz znanje ide i lijep ahlak. Učen čovjek bez lijepog ponašanja je poput lijepog cvijeta bez mirisa ili stasite voćke bez plodova. „Ko krene putem znanja, Allah će mu olakšati put do Dženneta!“, veli Muhammed, a.s., koji je učenjacima iskazao posebnu počast, nazvavši ih naslijednicima Allahovih Poslanika.
Znanje uvijek ispliva i iziđe na površinu. Konačno, i Gospodar svijetova se obavezao da će na visoke deredže uzdignuti one koji imaju znanje. A koga On uzdigne, ljudi to lahko prepoznaju.
3. o oče moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan;
Šejtan je jedini neprijatelj za koga Kur’an jasno i nedvosmisleno kaže „’aduvvun mubin“ – otvoreni dušmanin. Svi drugi neprijatelji su sporadični, povremeni, prije ili kasnije nas zaborave. Šejtan ne gubi ni trena. On uvijek vreba i spletkari. On je neumoran. Šejtan prati društvene trendove i u skladu sa njima vrlo proračunato i smišljeno djeluje. On ne popušta čak ni kada je čovjek na namazu. Stalno je blizu, unosi ružne misli, navraća na zlo, rovari, zavađa… Čak i kada je čovjek na putu dobra, šejtan ga podstrekava da bude što aktivniji, ne bi li to čovjeku čim prije dosadilo i postalo teškim.
Učen i mudar daija sve svoje sagovornike, bez obzira ko oni bili, treba smatrati i doživljavati boljim od sebe. Upravo je tu šejtan kiksao. Kada mu je naređeno da, zajedno sa melekima učini sedždu Ademu, a.s., on se uzoholio i ustvrdio: „Ja sam bolji od njega“.
Samo Allah zna ko je bolji od koga. Ovaj momenat je šejtanu posebno drag. Čim uspije navesti čovjeka da pomisli kako je bolji od drugih, šejtan je napravio ono što mu treba.
Dakle, daija mora dobro proučiti načine šejtanskog djelovanja i na njih upozoravati.
4. o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug”
Primjećujete li kako Ibrahim, a.s., tek na kraju svog obraćanja ocu spominje kaznu? Mnogo je daija koji danas istraviše ljude pričama o kaznama. Kazna je, kako vidimo, posljednja etapa pozivanja u vjeru. O kazni se govori tek na kraju. Vjera je lahka i takvom je treba i predstavljati. Muhammed, a.s., traži od nas da ljudima olakšavamo i da ih obveseljavamo a ne da smo teret ili da ih, nedajbože, razgonimo i rastjerujemo.
Lahko je prepasti Džehennemom – treba probuditi ljubav i želju za Džennetom. Najlakše je zastrašivati – treba buditi nadu i razvijati elan kod ljudi.
Kazivanje o kazni je zadnja varijanta.
Nije ni svaka kazna jednaka. Ovaj ajet nas uči da je najgora kazna biti drug šejtanu. Bolest, briga, tuga, nesreća… sve su to situacije koje dođu i prođu. Međutim, ko se udruži sa šejtanom, sa njim će i ostati.
