Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ona ugleda labuda. „Ovaj labud je baš bijel“, pomisli ona, „a ja sam baš crna“. „On mora da je najsretnija ptica na svijetu.” Vrana podjeli svoju misao sa labudom. “Zapravo” odgovori labud, “I ja sam mislio da sam najsretnija ptica dok nisam vidio papagaja, on ima dvije boje i prelijep je. Mislim da je papagaj najsretnija ptica ikad stvorena”. Vrana nađe papagaja koji joj je objasnio “Ja sam živio jako sretnim životom dok nisam ugledao pauna. Ja imam samo dvije boje dok paun ima mnogo boja”. Vrana posjeti pauna u zološkom vrtu i zapazi da se hiljade ljudi skuplja i divi se njegovoj ljepoti. Kada su ljudi otišli, vrana se približi paunu. “Dragi paune” reče vrana “ti si tako predivan. Svakog dana hiljade ljudi dolazi da te vidi. Ljudi kada vide mene, odmah me teraju od sebe. Mislim da si najsretnija ptica na svijetu”. Paun odgovori “Ja sam uvijek mislio da sam najljepša i najsretnija ptica na svijetu. Ali zbog moje ljepote, ja sam zarobljen u ovom zološkom vrtu. Promotrio sam zološki vrt jako pažljivo i primjetio da je vrana jedina ptica koja nije u kavezu. Tako da već neko vrijeme razmišljam o tome kako bih bio sretan da sam vrana mogao bi da letim gdje želim”.
Nepoznati autor
Vrijeme smutnji, iskušenja i turbulentnog života, često nas dovodi u situaciju da život kojim živimo poredimo sa životima drugih ljudi. Primjećujemo blagodati koje koriste drugi, zaboravljajući blagodati koje su date nama samima. Ne postoji čovjek koji je vječno sretan ili vječno nesretan. Ne postoji čovjek koji nije nečim iskušan. Ne postoji čovjek koji nema nikakve brige. Čovjek je biće želja i prohtjeva, ostvari jedno – poželi drugo i tako u nedogled. Većini nas nedostaje navika da se bar jednom dnevno podsjetimo svih blagodati koje su nam date. Da kažemo: Hvala ti Gospodaru na svemu što si mi dao. Ukoliko smo stalno nezadovoljni, ukoliko se često žalimo na nešto, imamo problem sa svojim imanom. Poređenjem sa drugima ostavljamo prostor prokletom šejtanu da se poigrava sa nama. Da naša srca zapečati zavist i ljubomora, i da nas ti osjećaji toliko obuzmu da ni ne primjetimo da činimo grijehe i da smo skrenuli sa pravoga puta.
Allah Uzvišeni, u hadis kudsijju kaže: “Robe moj svi te vole radi sebe, a ja te volim radi tebe”. Vjernik vjeruje i uvjeren je da ga njegov Gospodar voli i da je stanje u kojem se nalazi najbolje za njega (ma kako se u datom momentu to činilo). Zbog svog ograničenog pogleda na svijet zaboravljamo da se između crnog i bijelog nalazi dosta sivih nijansi. Da stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled, i da smo vrlo često vrijednost nekih blagodati spoznali tek kada smo ih izgubili. Stoga, vjernik nikada ne zapada u očaj, i ne dopušta da negativne emocije obuzmu njegovu dušu, već postupa prema Uputi Gospodara svoga: “Ono što ti dajem, uzmi i zahvalan budi!” (El-E’raf, 144.)
