1. Otkrivaju nam ljudsku bit i suštinu, slabost i krhkoću, ranjivost i osjetljivost, sklonost ka beznadežnosti i očaju. Uzvišeni o tome kaže: „…a čovjek je stvoren kao nejako biće…“ (En-Nisa, 28)
2. Našu potrebu za Uzvišenim Stvoriteljem, bez Kojeg ne možemo ni koliko je treptaj oka, pa ni manje od toga: samo nam On može otklonuti brigu i tugu, i samo nam On može odagnati očaj, i samo On nas može vratiti u stanje razboritosti i povratiti nam snagu koja nam je prijeko potrebna kako bi pobijedili valove tuge i očaja. Jedna od poslanikovih dova je bila: ”Allahumme ini euzu bike minel-hemmi vel-hazeni…“ / „Gospodaru moj utječem ti se od brige i tuge…“ Poslanik molio je Allaha i da Kur’an učini „proljećem i svjetlošću njegovog srca, otkloniteljem brige i tuge.“
3. Otkriva nam suštinu života na ovome svijetu, koji je ispunjen brigom i tugom, rastancima, opraštanjima i ispraćajima, gubicima i padovima. Tuge i brige vjernik će se rješiti tek pošto uđe u Džennet. „Hvaljen neka je Allah” – govoriće – ”koji je od nas tugu odstranio – Gospodar naš, zaista, mnogo prašta i blagodaran je –…“ (Fatir, 34);
„…one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62)
4. Otkriva nam stvarnu vrijednost Božijih blagodati, u ovom slučaju, blagodati duševnog smiraja, sreće, osmjeha, prijatnog osjećanja i radosti. Samo nepokretna osoba zna istinski cijeniti blagodat hoda, samo slijepac zna istinski cijeniti blagodat vida, i samo bolom i tugom skrhana osoba zna cijeniti blagodat sreće, radosti i ushićenja.
5. Otkrivaju nam slast istinske predanosti Allahu i Njegovoj odredbi kakva god ona bila, i slast iskrenog obraćanja Onome koji nam jedini može ukazati pomoć, osvjetliti put i podariti strpljenje i ustrajnost. To je momenat kada se istinski vjernik u potpunosti predaje Allahu i Njemu prepušta svoj slučaj, a u isto vrijeme priznaje svoju slabost, nemarnost, nepravdu i otuđenost. Upravo to nam Kur’an pokušava dočarati kroz primjer Allahovog pokornog i predanog roba Junusa, alejhis-selam, koji je zbog samo jedne svoje neopreznosti, odnosno ljutitog bijega od svoga naroda koji se bahato ponio prema njegovom savjetu i pouci, završio u utrobi kita, u trima tminama, tmini utrobe, tmini mora i tmini noći, i iskreno zavapio: „Subhaneke la ilahe illa ente subhaneke inni kuntu min-z-zalimin.“
6. Briga i tuga daju nam pravu i jasnokristalnu sliku o našim grjesima i greškama, nemarnostima i propuštenim prlikama, sve to ne možemo vidjeti kada smo spokojni, sretni, opušteni i zadovoljni.
7. Tek kada smo tužni i zabrnuti možemo bar djelimično razumijeti one kojima su tuga, bol i briga jutarnja i večernja „opskrba“, s njma se bude i odlaze na počinak. Samo onoga koga razumijemo, možemo sažaljevati, i za njega upućivati iskrene i skrušene dove. Samo mi koji smo prošli kroz slična iskušenja i patnje, i koji smo osjetili svirepost neprijatelja ali i potpunu pasivnost islamskog i zapadnog svijeta možemo sasosjećati sa sirijskim narodom, za njega moliti i tražiti izlaz kod Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu.
