Kompozitorica, pijanistica, kustosica i umjetnica Belma Bešlić-Gál jedna je od gošći festivala Slovo Gorčina, koji će se održati u Stocu od 26. do 28. jula. Za Klix.ba je govorila o svojoj karijeri te performansu koji će izvesti na spomenutom festivalu.
"Interesovanje za muziku se javilo još u predškolskom uzrastu. Omiljena razonoda mi je bilo imitiranje tada poznatih pjevačica te slušanje muzike. Moji roditelji Zijad i Meri su posjedovali znatan broj gramofonskih ploča, od starogradskih pjesama do klasične muzike. Tata je svirao klarinet i saksofon u tada popularnim amaterskim duvačkim i džez orkestrima, pogotovo za vrijeme studija mašinstva u Beogradu mu je to bio i dodatni izvor prihoda. Mamina ideja je bila da krenem na časove klavira. S osam godina upisujem Osnovnu muzičku školu u Tuzli, u klasi profesorice Planinke Jurišić-Atić, nakon čega slijede brojne nagrade na republičkim, saveznim (jugoslovenskim) te internacionalnim takmičenjima", kazala je.
Dalje je rekla kako je nemoguće dati odgovor na pitanje kada se rodila ljubav prema muzici, s obzirom na to da je svakodnevno višesatno vježbanje klavira te intenzivno, sistematično studiranje teorije muzike dio njene svakodnevnice otkako je svjesna svog postojanja.
"Muzika je samim tim impregnirana u moj genetski kod, poput boje očiju. Nije predmet voljenja, nego sastavni dio bića. Nikada si nisam ni postavljala pitanje glede donošenja odluke u vezi životnog poziva, iako smo muzika i ja, s vremena na vrijeme, bili u krajnje komplikovanom odnosu", dodala je.
U ratu je s porodicom napustila rodnu Tuzlu i preselila se u Njemačku. Pitali smo je koliko je to na nju utjecalo, ne samo na njen privatni život, nego i na traženje utjehe u umjetnosti.
"Ostavimo li krajnje traumatična iskustva po strani, poput gubitka drage osobe i psiho-fizičkog nasilja, teško da postoji bolnije iskustvo od nostalgije, pogotovo kada je odlazak nedobrovoljan, bez mogućnosti posjećivanja rodnog kraja niti bilo kakve interakcije sa voljenim ljudima, kao što je to bio slučaj za vrijeme rata (zatvoreni putevi, nepostojanje mogućnosti telefonske komunikacije, itd.). Taj osjećaj odsječenosti je definisao moju ličnost zauvijek. Vremenom se počnete osjećati poput čardaka - ni na nebu, ni na zemlji. Nikada u potpunosti ne osjećate pripadnost novom kontekstu, no kako vrijeme čini svoje, odrodite se djelimično i od prostora koji vas je iznjedrio i socijalizirao", odgovorila je.
Dalje je, između ostalog, napomenula da ona definitivno nije jedini kompozitor klasične muzike. Također je otkrila odakle crpi inspiraciju i kako teče njen kreativni proces.
"Postoji nekoliko kolega/kolegica čija djela se izvode i na internacionalnim binama. Tu bih prije svega izdvojila Davida Mastikosu. U mom slučaju se postavlja pitanje da li sam uopće bh. kompozitor, s obzirom na to da me se internacionalno tako ne percipira, a pogotovo ne u Bosni i Hercegovini. Život je izvor inspiracije. Moja polazna tačka je uvijek krajnja poruka: šta želim saopštiti s određenim djelom? Nakon toga slijedi period koncipiranja, teoretskog istraživanja, analiziranja. Da bi određena poruka doprla do slušaoca, morate zatvoriti krug od ideje, preko koncepta, notacije, interpretacije, do percepcije. Ako slušalac shvati polaznu ideju, onda ste uspjeli u svome naumu", objasnila je.
Postoji uvriježeno mišljenje da ljudi danas zainteresovani za klasičnu muziku i da preovladava "trash" muzika. Slaže li se s ovom tvrdnjom?
"Naravno da se slažem s tom tvrdnjom. To je nepobitno činjenično stanje, no to nije samo kod nas slučaj. Tako je uvijek bilo, jeste i bit će. Razlika je jedino u kulturnoj politici određenih zemalja. Nadam se da će doći vrijeme kada će odgovorni u Bosni i Hercegovini shvatiti da je investiranje u umjetnost generator i ekonomskog prosperiteta, da ne govorim stvar prestiža. Pogledajte primjer Austrije", rekla je.
