“Imamski poziv sve je manje atraktivan, sve manje mladih želi biti hodža. Mnogi su skinuli ahmediju i krenuli drugim putem – bez kajanja”, navodi ef. Sijamhodžić, koji je gotovo dvije decenije imam u jednom od švicarskih džemata. Ističe da ga sve češće razljute vijesti da džemati šalju imame na Umru, dok su ti isti imami tokom decenija rada često bili potcijenjeni, slabo plaćeni i zanemareni.
“Umra nakon 30 godina? Ako je to rezultat čestitog odnosa prema imamu – aferim! Ali svi znamo da takvi primjeri nisu pravilo, već izuzetak”, piše efendija, podsjećajući na brojne slučajeve u kojima imami moraju raditi dodatne poslove da bi preživjeli.
Oštro je kritikovao praksu u kojoj se imami tretiraju kao trošak, u kojoj se plaće godinama ne povećavaju jer “hodža ne traži”, dok se istovremeno hvali sin koji zarađuje dvostruko više za znatno lakši posao.
“Zbog čega onda očekivati da roditelji žele da njihova djeca budu imami? Zašto bi im to poželjeli, ako ni sami ne vjeruju da imamski poziv vrijedi?”, pita se Sijamhodžić.
Dodaje da bi se, kao u svakom zanimanju, morala praviti razlika između imama koji rade srcem, s trudom i zalaganjem, i onih koji taj poziv kompromituju.
“Dobre džematlije, ako cijene vjeru, trebale bi to pokazati i prema ljudima koji ih vode na tom putu – dok su živi, dok su tu, dok služe. A ne da se savjest pere jednom Umrom, kao da se time brišu godine ignorisanja”, zaključuje efendija Sijamhodžić.
Njegova objava naišla je na veliku pažnju na društvenim mrežama, uz komentare podrške ali i suprotnih mišljenja, otvarajući prostor za dublju i neophodnu raspravu o vrijednosti i položaju vjerskih službenika u dijaspori i domovini.
