Na tu blagodat želimo posebno skrenuti pažnju u ovom tekstu. Čuveni islamski učenjak Ibn Kajjim o toj blagodati je rekao: „Allah će prsa onog koji srce ispuni zadovoljstvom Njegovom odredbom ispuniti duševnim bogatstvom, spokojem i skromnošću i učinit će da u njegovom srcu ne bude mjesta ni za šta drugo osim za ljubav prema Njemu Uzvišenom. Isto tako, Allah će učiniti da se takav čovjek za potrebe obraća samo Njemu i samo će se na Njega istinski oslanjati.
A srce onog kome je uskraćena osobina apsolutnog zadovoljstva Allahom bit će ispunjeno onim što je sušta suprotnost onome čime je ispunjeno srce iskrenog vjernika – ovakav će se posvetiti samo onim stvarima koje ga, naizgled, čine sretnim i za koje smatra da su manifestacija njegovog uspjeha.
Neko je rekao: uvijek budi zadovoljan Allahom bez obzira na to šta On s tobom učinio, jer ti ništa neće uskratiti a da ti to neće (s druge strane) nadomjestiti, neće te na iskušenje staviti osim kako bi te od nečeg (zlog) sačuvao, neće ti dati bolest osim kako bi te izliječio i neće te usmrtiti osim kako bi te oživio.
Zbog toga, nipošto ne dozvoli da, ni koliko treptaj oka, izgubiš osjećaj apsolutnog i bespogovornog zadovoljstva Allahom, jer bi te baš u tom trenutku On mogao napustiti i prestati brinuti se o tebi, (citirano prema: El-Hamed, 45-46).
Važno je još istaći i slijedeće činjenice:
a) apsolutno zadovoljstvo vjernika uzvišenim Allahom jedan je od pokazatelja da je On zadovoljan njime, i zato je ovo veličanstvena osobina;
b) tuga i bol koju vjernik osjeća u trenucima neke nesreće, pa čak i njegova mržnja prema onome što ga je zadesilo, ne umanjuju njegovo zadovoljstvo Allahom i Njegovim kaderom (Ibn Kajjim, Tehzib, 351). Čovjek, naprimjer, ima pravo da mrzi neprijatelja koji ga izgoni iz zavičaja, ali u isto vrijeme treba biti zadovoljan Allahovom odredbom koja ga je zadesila;
c) vjerovanjem u kader čovjek ne može opravdati činjenje loših djela, zapravo, pozivanje na kader u ovom slučaju je znak njegovog nerazumijevanja i neispravnog poimanja; pozivanje na kader prilikom griješenja je apsolutno neispravno jer se, između ostalog, temelji na uobrazilji dotične osobe da poznaje ono što je kaderom određeno, što je nemoguće;
d) čovjek se može pozvati na kader prilikom iskušenja i nevolja – jer se tada njegovo pozivanje na kader smatra njegovim zadovoljstvom da mu je Allah Gospodar – ali ne i onda kada čini grijehe i nevaljala djela;
e) vjernik, po uzoru na Poslanika a.s., treba učiti dovu: Allahume inni es’eluke r-rida ba’de l-qada, što znači: „Bože, molim Te da mi podariš zadovoljstvo poslije određenja.“ (Taberani, Du’a, 1324).
