Ljudi imaju prilično loše mišljenje o komunikaciji u braku. Kao da je ono dijete na igralištu koje uzvrati udarac. Nadzornici na igralištu čuju neku buku i okrenu se i taman vide tu odmazdu. Nije to dijete stvorilo problem, samo je reagovalo na njega. Ali ono je uhvaćeno na djelu i ono će snositi posljedice. Biće poslano direktoru na razgovor.
Ili u ovom manje metaforičnom slučaju komunikacije u braku, kod terapeuta na razgovor.
Žao mi je što komunikacija u braku ispadne kriva za sve kada na igralištu braka ona samo reaguje na druge probleme koji su započeli konflikt.
1. Vjenčamo se s nekim jer nam se dopada kakvi su.
A ljudi se mijenjanju. Uračunajte to u svoje planove. Nemojte se vjenčati s nekim zbog toga kakvi su sada ili kakvi vi želite da oni postanu. Vjenčajte se s nekim zbog toga kakvi su oni odlučni da oni postanu, a onda provedite ostatak života kao njihov saputnik u tom procesu, kao što su oni vaš.
2. Brak ne otklanja usamljenost.
Biti živ znači ponekad biti usamljen. To je ljudska priroda. Brak to ne mijenja. Nećemo se prestati ikada osjećati usamljeno samo zato što smo sada u braku. I nije nam partner kriv za to, nije pogriješio i to ne znači da društvo trebamo potražiti drugdje. Brak bi trebalo biti mjesto gdje dvoje ljudi dijeli iskustvo usamljenosti i tako stvaraju trenutke u kojima ta usamljenost jenjava. Bar na neko vrijeme.
3. Teret prošlosti koje se stidimo.
Da, svi to imamo. Većinu adolescencije i ranog odraslog doba provedemo pretvarajući se da stid ne postoji, pa kada ga podstakne u nama neko koga volimo okrivimo tu osobu da ga je i stvorila. A onda zahtijevamo da to i poprave. Ali istina je da ga oni nisu stvorili i da ga ni ne mogu ni popraviti. Ponekad je najbolja bračna terapija zapravo individualna terapija, u kojoj sami liječimo svoj stid. Tako ga prestanemo prebacivati na ljude koje volimo.
4.Ego pobjeđuje.
Svi ga imamo. Iskreno smo ga stekli. Vjerovatno nekad u četvrtom razredu kad su druga djeca počeli biti kreteni prema nama. Možda i nekada ranije kad je neko iz porodice bio kreten prema nama. Ego je bio dobra stvar. Štitio nas je od emotivnih udaraca i posjekotina. Ali sada kada smo odrasli i vjenčani, ego je zid koji nas razdvaja od partnera. Vrijeme je da se sruši. Rušimo ga tako što bivamo otvoreni umjesto da se branimo, praštamo umjesto da se osvećujemo, izvinjavamo se umjesto da okrivljujemo, ranjivi smo umjesto jaki, graciozni umjesto moćni.
5.Život je komplikovan, a brak je život.
Shodno tome, i brak je komplikovan. Ali kada stvari prestanu funkcionisati savršeno, počnemo kriviti partnera za sve što ne štima. Sasvim nepotreban nered dodajemo već postojećem neredu života i ljubavi od kojeg ne možemo pobjeći. Moramo prestati upirati prstom i početi ih preplitati. Onda možemo ušetati, i proći dalje, kroz nered života. Bez krivice i srama.
6. Empatija je zahtjevna.
Zbog same njene prirode, nemoguće je da dvoje ljudi istovremeno bude empatično. Jedan partner uvijek mora krenuti prvi, a ne postoji garancija da će to biti uzvraćeno. To iziskuje rizik. To je žrtva. Pa tako većina nas sačeka da partner krene pri. Cjeloživotno odgađanje i iščekivanje empatije. Istina je da su i ljudi koje volimo samo ljudska bića koja griješe i koja nikada ne mogu biti ona savršena vizija koju želimo. Možemo li ih voljeti i uprkos tome i sami uroniti u empatiju?
7. Više nam je stalo do djece nego do osobe sa kojom smo ih pravili.
Djeca nikada ne bi trebala biti važnija od braka, jednako kao što nikada ne bi trebala biti ni manje važna. Ako su oni važniji, osjetiće to i upotrijebiti da prodube jaz između vas i vašeg partnera. Ako su manje važni, na sve načine će se truditi da postanu važniji, a ti načini najčešće neće biti ugodni i korisni ni vama ni njima. U porodici se radi o konstantnom aktivnom iznalaženju ravnoteže.
8.Skrivena borba za moć.
Većina konflikta u braku bar djelimično potiče iz pregovora o stepenu povezanosti ljubavnika. Muškarci uglavnom žele manje. Žene uglavnom žele više. Ponekad te uloge budu i obrnute. U svakom slučaju, ako pogledate između redova većine tih bitki pitanje koje se postavlja je: ko odlučuje koliko distance postoji između nas? Ako ne postavimo to pitanje direktno, indirektno ćemo se svađati oko toga. Zauvijek.
9. Ne znamo kako da više zadržimo interes za jednu osobu ili jednu stvar.
Živimo u svijetu koji nam pažnju razvlači na milion strana. Meditacija, svjesno usmjeravanje pažnje na jednu stvar i onda vraćanje na nju kada nam misli odlete, opet i iznova, je ključna umjetnost. Kada nas sve konstantno podstiče da se pozabavimo sjajnom površinom stvari i onda pređemo na nešto iduće kada nam ovo dosadi, pretvaranje života u meditaciju nad osobom koju volimo je revolucionaran čin. A to je ključna stvar ukoliko želimo da naš brak opstane i cvjeta.
Kao terapeut mogu da naučim par kako da komunicira u sat vremena. To nije komplikovano. Ali kako da se nose sa svim onim problemima zbog kojih su svađe zapravo i počele? Za to im treba čitav život.
Pa ipak.Cijeli život nas oblikuje u ljude koji postaju verzije nas sve punije ljubavi, koje se mogu izboriti sa teretom usamljenosti, koje ne nose težinu stida, koje su zidove zamijenile mostovima, koje su prigrlile haos života, koje rizikuju empatiju i opraštaju razočarenja, koje sve vole jednakim žaro, koje daju i primaju i prave kompromise, koje se posvetile cjeloživotnom prisustvu i svjesnosti i pažljivosti.
A to je cijeli život za koji se vrijedi boriti,prenosi lolamagazin.com.
