O abortusu se često raspravlja iz pravne ili vjerske perspektive: da li abortus treba biti legalan, ili zašto je abortus grijeh iz vjerske perspektive? Ovdje se prvenstveno želim osvrnuti na etičko pitanje – da li je abortus nemoralan?
Šta po tom pitanju kaže filozofija, intelektualna disciplina koja se oslanja na razumske argumente?
Pa počnimo sa stajalištem u koje mnogo ljudi vjeruje neovisno o vjerskom opredjeljenju, a to je sljedeće: “Ako je abortus legalan, onda abortus nije nemoralan”. Problem sa ovakvim razmišljanjem se sastoji u sljedećem: iz toga što je abortus legalan u mnogim zemljama, nužno ne slijedi da je ujedno i moralan. Npr. u nacističkoj Njemačkoj je ubojstvo Židova bilo legalno, iako znamo da je bilo nemoralno. Dakle, ako je nešto legalno ne znači da je ujedno i moralno, i ako je nešto nemoralno (kao npr. laganje), ne slijedi da je ilegalno. Legalnost i moralnost su dvije različite rasprave.
S druge strane, vjerska perspektiva je najčešće uvjerljiva samo onima koji vjeruju u Boga i u učenje svoje religije. Ateisti često misle “Ja ne vjerujem u Boga, pa prema tome abortus nije nemoralan.” Vjersko gledište se često (iz neznanja) suprotstavlja tzv. razumskom gledištu. Međutim, ovakvo stereotipiziranje dva polariteta naprosto nije odraz stvarnosti – postoje uvjerljivi razumski argumenti da je abortus nemoralan.
U etici se rasprava po pitanju abortusa često svodi na sljedeće pitanje: da li je zametak ili fetus osoba, te da li ima osnovno ljudsko pravo, tj. pravo na život? Ako je zametak ili fetus ljudsko biće ili osoba, tada pitanje da li žena ima pravo odlučivati o svom tijelu postaje besmisleno – apel da žena ima autonomiju nad vlastitim tijelom ne proteže se na tijelo druge osobe. Dakle, argumenti zastupnika slobode izbora time “padaju u vodu”. Upravo zbog toga se strategija pobornika prava na abortus često svodi na dokazivanje da fetus ili zametak nije ljudsko biće ili osoba, te da stoga nema pravo na život.
Pro-life (“za život”) ili pro-choice (“za izbor”) su dva gledišta koja zastupaju dvije najvažnije vrijednosti zapadne civilizacije – život i slobodu. Međutim, pitanje abortusa je sporna tačka gdje se ove dvije vrijednosti čine u konfliktu, i gdje se čini da jednostavno ne možemo “zadržati ovce i novce”.
Pro-life, ili zastupnici nepovredivosti ljudskog života, smatraju da je apsolutno uvijek moralno pogrešno uništiti ili spriječiti život nevinog ljudskog bića. Zametak ili fetus je ljudsko biće, pa prema tome, zaključak je da je abortus nemoralan.
Žarište debate se ovdje koncentrira na tezu da je zametak ili fetus ljudsko biće.
Za neke ljude ova je istina naprosto stvar zdravog razuma; ako je žena zatrudnjela sa muškarcem, onda njihov potomak mora biti ljudskog roda, pa ne može valjda biti slon? Pro-life gledište je jednostavno, zdravorazumsko, ali i naučno konkretno. Zametak već posjeduje ljudski DNA na osnovu kojeg se može znati spol djeteta, boja očiju, predispozicije za određene bolesti itd. Ovaj tzv. biološki kriterij po kojem se može odrediti kojoj vrsti pripada određeno biće je ujedno i kriterij koji forenzička znanost uvelike koristi. Ako je na mjestu zločina pronađeno tkivo ili vlas sa određenim DNA-om, tada se to uzima kao činjenica koja identificira prisutnost osobe ili ljudskog bića na mjestu zločina. S obzirom da je biološki kriterij dovoljno dobar za forenzičku nauku, pitanje je zašto onda nije dovoljno “naučan” da dokaže da je abortus ubistvo ljudskog bića?
Pro-choice aktivisti žestoko napadaju tezu da je zametak koji ima vlastiti DNA ujedno i individualno ljudsko biće, te pitaju kako to da jedna stanica (zigota) oku nevidljiva može biti osoba? Ljudskim bićem smatramo biće koje izgleda kao čovjek, koje ima moždane funkcije, osjećaje, misli, potrebe i sl. Sasvim sigurno, pro-choiceri tvrde, zametak ili čak fetus (do određene faze) nije osoba, pa prema tome načelno istiniti moralni princip da je nemoralno uništiti ili spriječiti nevini ljudski život se ne odnosi na ovaj slučaj. Iz ovoga slijedi da abortus nije ubistvo, te da nema nikakve moralne prepreke slobodi žene da odluči želi li ona zadržati zametak ili fetus, tj. da odluči što će učiniti sa vlastitim tijelom. Kao što smo već naučili iz svijeta medijske manipulacije, riječi reflektiraju viđenje stvarnosti. Ako žena odluči zadržati zametak, tada se to zove djetetom i slike idu na Facebook, u suprotnom se koristi medicinski termin koji se rješava medicinskom procedurom.
Pro-choiceri nadalje tvrde da je “to” potencijalno, ali ne i aktualno ljudsko biće. Kao što žir nije hrast, tako ni zametak nije čovjek. Ovo je vrlo poznat, i mnogima uvjerljiv argument, koji je pobijan na različite načine. Neki etičari tvrde da se ova analogija zasniva na logičkoj pogrešci ekvivokacije – žir i dalje pripada vrsti “hrast” a ne vrsti “riba”, iako se žir i stablo hrasta razlikuju po stupnju razvoja. Drugim riječima, potencijalni hrast ipak pripada vrsti hrast, kao što je zametak sa ljudskim DNA-om ipak ljudsko biće.
Neki pro-choice etičari također zastupaju (potencijalno) opasnu teoriju da je racionalnost (a ne biološki) kriterij taj po kojem određujemo da li je nešto osoba ili nije. Prema tzv. psihološkom kriteriju (Mary Anne Warren), ljudsko biće ili osoba mora zadovoljiti neke od sljedećih kriterija: (I.) svijest i osjet boli, (II.) mišljenje, (III.) samomotivirana aktivnost, (IV.) mogućnost komuniciranja, (V.) samosvijest, itd. S obzirom da embrij i fetus (do određene faze) nema svijest, ne može osjetiti bol, nema mogućnost mišljenja, tada “to” nije ljudsko biće ili osoba, i prema tome nema pravo na život. Dakle, abortus nije ubistvo.
Debata o abortusu je iznimno važna jer nam otkriva jedno dublje pozadinsko pitanje važno za naše društvo i moralne vrijednosti: ko ili šta je ljudska osoba, ko ima pravo na život? Neki pro-choiceri smatraju da ljudsko biće mora biti takvo da funkcionira na određeni način. Ali tu je onda opasnost da neka odrasla ljudska bića neće zadovoljiti ovaj kriterij, i da neće imati pravo na život. Što ako je neko u komi, nema svijest i ne osjeća bol? Da li iz toga slijedi da “to” priključeno na aparate nema pravo na život? Što ako je netko star u demenciji, ili mentalno bolestan do te mjere da ne može komunicirati i da nema samosvijest? Ako mentalno retardirane osobe, starci i komatozni ljudi ne funkcioniraju kao ljudska bića, da li to znači da oni nisu ljudska bića? Tu se moramo dobro zapitati – da li je ova teorija, čak i u nekom poboljšanom izdanju, etična? Nažalost, danas postoji sve više tendencija i dobre volje da se nefunkcionalni ljudi i djeca u Europi eutanaziraju, i to samo pokazuje da u osnovi svega stoji jedna defnicija ljudskog bića koja nam omogućuje da svojevoljno odlučimo ko je čovjek a ko nije, šta se kroz povijest naše zapadne civilizacije (nacistička Njemačka, američko ropstvo) pokazalo kao ideološki recept za masovne zločine. Ukoliko biološki kriterij nije dovoljan, onda je sve dopušteno, onda bilo koja teorija o ljudskosti bića može biti potencijalno oruđe za uništenje ljudskog života i ljudske slobode, a ako ne možemo zaštiti ljudski život, kako ćemo onda zaštiti ljudsku slobodu?
