Međutim, izgleda da je to samo moderni mit, roditeljska urbana legenda. Brojna istraživanja su pokazala da šećer ne čini djecu aktivnijom.
Zapravo, izgleda da on više utiče na roditelje, koji su skloni da kod djeteta koje je smazalo kesicu bombona odmah vide znakove hiperaktivnosti.
Kao jedan od uzroka nastanka ove legende smatra se činjenica da djeca puno slatkiša obično najviše jedu u posebnim prilikama kao što su rođendani i slavlja, kada je atmosfera sama po sebi ustreptala i podstiče djecu na povećanu aktivnost.
U jednoj studiji iz 1994. godine naučnici su okupili 35 dječaka koji su navodno bili "osjetljivi na šećer" i umjesto šećera dali su im placebo. Polovini majki rekli su da im je dijete dobilo šećer, a polovini nisu.
Majke koje su vjerovale da su njihovi dječaci upravo uzeli šećer ocijenile su svoje sinove kao "znatno hiperaktivnije" i bile su mnogo kritičnije prema njima, smatrajući njihovo ponašanje za loše, za razliku od majki koje nisu mislile da su njihova djeca konzumirala šećer.
Iste godine sprovedena je i studija u kojoj je 48 djece stavljeno na ishranu s mnogo šećera ili vještačkih zaslađivača. Roditelji su vodili dnevnik ponašanja svoje djece, a naučnici su pratili njihovo ponašanje i ocjenjivali kognitivne sposobnosti. Ni šećer ni vještački zaslađivači nisu pogoršali ponašanje djece niti im umanjili sposobnosti. Zapravo, uočen je čak i minimalan smirujući efekat.
Najzad, meta-analiza 23 različite studije iz 1995. godine došla je do sličnog zaključka – da šećer ne utiče na kognitivne sposobnosti djece. Predrasude roditelja čine da oni očekuju lošije ponašanje od djece koja su jela slatkiše, pa su gotovi da vide promjenu i tamo gdje je nema.
