Ovo je priča Muhammada Chenga. Prešao je na islam 2005. nakon što je razorni tsunami pogodio njegov rodni grad u Acehu, u Indoneziji.
Ja sam kineskog porijekla. Moja obitelj živi u Acehu, u današnjoj Indoneziji, već tri generacije. Mi smo trgovci. Moji preci su došli upravo u ovaj islamski dio jugoistočne Azije radi trgovine. Ostali su jer su smatrali da je to pogodno okruženje. Vladari su bili pravedni, a ljudi ljubazni i nisu nam smetali. Moja je obitelj zadržala svoju staru kinesku tradiciju štovanja naših predaka. I ja sam učinio isto. Prije nego što sam otvorio svoju trgovinu, obično sam davao žrtvenike na oltar naših predaka.
Moja radnja je bila vrlo blizu velike džamije. Mogao sam čuti ezan svaki dan, ali nikada mi nije palo na pamet da postanem musliman. Nikad do jednog strašnog jutra, koje je promijenilo moj život… Baš sam se spremao otvoriti svoju trgovinu u blizini džamije u Banda Acehu 26. prosinca 2004. Bilo je obično jutro. Lijepo vrijeme. Ništa neobično, barem se tako činilo na prvu… Ali ustvari nešto je bilo čudno. Ptice su prestale pjevati. A mačke koje su obično čekale ispred moje trgovine na ostatke hrane nisu to jutro došle, no tada nisam obraćao toliko pažnje na to.
Odjednom se začula jaka tutnjava i glasan zvuk. Istrčao sam van. “Mora da je ovo potres”, rekao sam sebi. I drugi su ljudi istrčali iz svojih trgovina, ali nakon nekoliko minuta svi smo se vratili unutra. Međutim, ubrzo nakon toga ljudi su dotrčali i vrištali: “Voda! More dolazi. Voda!” Bio sam zbunjen. Iako sam razumio riječi, nisam znao što u tom momentu da uradim niti kako da se ponašam, opet sam izašao van. Ljudi su bili histerični, vikali su i vrištali, a neki od njih su trčali prema džamiji.
A onda sam vidio vodu kako teče. Otrčao sam po svoj tamjan da ga zapalim i zamolim svoje pretke da pomoć. Dolazilo je još vode, sve više i više…voda je tekla, šikljala ulicama i prema džamiji. Uplašio sam se i otrčao sam na kat na balkon. Gledao sam tsunami s malog balkona. Dolazilo je sve više i više vode. Bilo je strašno i nevjerojatno. Tada sam vidio nešto vrlo čudno, zapanjujuće. Bili su jako visoki muškarci odjeveni u čistu bijelu odjeću. Kretali su se poput policajaca koji usmjeravaju promet. Stajali su na različitim mjestima ispred džamije. I voda je slijedila njihove upute. Voda se nekoliko metara ispred džamije razdvojila i tekla s desne i lijeve strane džamije.
Međutim, tada je došlo još vode. Punom snagom mora samo se probijalo u grad i prema džamiji. Muškarci obučeni u bijelo nisu pobjegli kao svi ostali. Stotine i stotine ljudi hrlilo je prema džamiji, bježeći spašavajući svoje živote. Neki su ljudi pred mojim očima pali i voda ih je odnijela. Sve sam to gledao sa balkona. Sve više i više vode. Ali voda još uvijek nije ušla u džamiju, a ljudi u džamiji su bili sigurni.
Onda se iznenada pojavilo više muškaraca obučenih u bijelo, okružili su i čuvali džamiju. Zvuči kao san, ali vidio sam svojim očima. Bio sam šokiran, potpuno zapanjen. Što je to bilo?
Da je meni netko rekao ovo što ja sada vama govorim, ne bih mu vjerovao. Ali eto, zaista vidio sam to sve svojim očima. Bio sam posve budan. “Bog čuva ovu džamiju”, riječi su koje su mi došle u misli, potom sam ih ponavljao sam sebi iznova i iznova.
______________________
Tjednima nakon ove užasne katastrofe, tsunamija, natjerao sam se ispričati što sam vidio muslimanskom trgovcu pokraj svoje trgovine. Savjetovao mi je da odem da upoznam imama džamije. Krenuo sam prema džamiji oklijevajući…Bio je to prvi put u mom životu da sam ušao u krug džamije iako sam cijeli život živio pored nje. Imam me izdaleka prepoznao i izašao vani da me pozdravi. “Dobro jutro. Mogu li vam pomoći?”, ljubazno me pozdravio.
“Moram razgovarati s tobom”, odgovorio sam. Sjeli smo i ispričao sam mu cijelu priču. Sjedio je tiho, a suze su mu tekle iz očiju. Nakon što sam završio, samo smo se zagrlili. Bio je to prirodan zagrljaj koji ljudi razmjenjuju jer su prošli kroz isto užasno iskustvo.
Imam je rekao: “Ono što si vidio bili su meleci i vidio si ih kako slijede Allahovu zapovijed. Bog je htio da džamiju ne uništi ovaj razorni tsunami. Možda ti je Bog htio nešto pokazati da te približi Njemu. Jer On te voli. Jer On vidi da si ljubazan i dobar čovjek. On želi da ti podari sreću na ovom svijetu i na onom. Jesi li razmišljao nekada o tome da postaneš musliman?“ Bio sam šokiran imamovim pitanjem. Zbunilo me. Kako ja mogu postati musliman? Kao Kinezi, mi imamo vlastite tradicije, rituale i vjerovanja koje poštujemo. Zahvalio sam se imamu i otišao.
Zatim sam se vratio u svoju trgovinu. Držao sam vrata zatvorena cijeli dan i samo sam tiho sjedio u kutu. Stalno sam se prisjećao prizora koji sam ugledao onog dana kada je udario tsunami. Muškarci su bili obučeni u bijelo platno. Usmjeravanje vode. Božji anđeli rade ono što im je naređeno. I bilo mi je dato da svjedočim tome. Dva dana nisam otvorio dućan za mušterije, samo sam sjedio i razmišljao.
Trećeg dana netko je pokucao na vrata. Bio je to imam džamije koji me tražio. Bio je zabrinut jer je vidio moj dućan zatvoren tri dana, a to se nikada prije nije dogodilo. “Razmišljao sam…”, rekao sam mu. “Mislim da si bio u pravu. Bog mi je dao znak. Ogroman znak. Ne smijem to ignorirati i zaboraviti na to. Možete li mi, molim vas, reći kako postati musliman.”
“Vrlo je lako”, rekao je imam. “Samo trebaš izreći šehadet”. I pokazao mi je komad papira na kojem je pisao šehadet. Recitirao sam te riječi i osjetio kao da je odjednom jarka svjetlost ispunila moju radnju. Ovo je bio kao neki znak da činim pravu stvar.
Od tog dana imam je svaki dan dolazio da me podučava islamu. Pokazao mi je kako se moli i kako se čita Kur’an. A pošto sada mogu klanjati, pridružujem se i molitvi u džamiji svakog dana i to mi je jedna od najljepših stvari u životu. Elhamdulillah.
