Sa Facebooka na WhatsApp, sa WhatsApp-a na Twitter, pa obrnuto, prođe nam četiri sata i više, a da i ne osjetimo.
Ali kad uzmemo Kur'an, nakon dvije stranice ga zatvorimo i osjećamo se kao da smo jedni od onih kojima je obećan Džennet. To smo mi danas.”
Dr. Amir Behdžet, kad je govorio o tome da li je moguće proučiti cijeli Kur'an na jednom jedinom rekatu na namazu, a kako se prenosi od selefa da je uspijevao, što je nama potpuno nezamislivo.
Interesantno je kako se žalimo da nema bereketa u vremenu, a ne vidimo šta nam to oduzima vrijeme.
A pored vremena, oduzmu nama telefoni i još mnogo toga, što i ne osjetimo.
Oduzmu nam:
Prilike za razmišljanje o korisnim stvarima. Mozak je stalno fokusiran na to nešto što vidi u metalu i plastici.
Prilike za trenutke sa porodicom, gotovo da ne znamo s kim više živimo, jer je svako u nekom svom virtuelnom događaju.
Prilike za zajedničkim druženjem. Grupe na internetu su nadomjestile potrebu za zijaretima, pa čak i bajramskim trenucima uživo.
Prilike za primjećivanje posebnosti naših porodica, baveći se nerealnim tuđim predstavljanjima njihovih.
Prilike za ljepotama džematskih druženja, pa čak i predavanja. Danas i oni koji imaju priliku i vremena otići na halku ili predavanje uživo, biraju da to učine online, a to dvoje nikad neće i ne može biti isto.
Sjetno se sjećamo vremena kad smo mi telefon vezali običnom žicom, a ovo je vrijeme kad je on nama vezanje uzvratio okovima.
