Na današnji dan 1886. godine održane su demonstracije radnika u Čikagu, u čiji spomen je 1. maj proglašen Međunarodnim praznikom rada. Dan rada je jedan od najrasprostranjenijih praznika na planeti.
Slavi se u preko 150 zemalja svijeta. U vrijeme hladnog rata, Sjedinjene Američke Države pomjerile su proslavu Prvog maja na 1. septembar, kako ga ne bi obilježavale kad i Sovjetski Savez i njegovi saveznici. Ali zato se 1. maja širom Amerike obilježavaju Dan direktora škola, Dan prava i Dan lojalnosti.
U Litvaniji je 1. maj Dan ustavnosti, kao i na Maršalskim ostrvima, gdje se toga dana istovremeno obilježava i Dan nezavisnosti. Grci 1. maja proslavljaju Sveti duh i cveće, Kazahstanci Dan narodnog jedinstva, a Haićani Dan poljoprivrede.
Cijeli 19. vijek bio je obilježen bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Praznik rada ima svoj korjen u događanjima koji su započeli 1.5.1886. Vodeći američki sindikati inspirirani pobjedom svojih kanadskih drugova, godine 1884., zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1.5. no to se nije dogodilo.
Procjenjuje se da je tad na istoku SAD-a počelo štrajkati između 300 tisuća i pola miliona radnika. Subota je tad još bila radni dan. U mimohodima u Milwaukeeu se procjenjuje da je sudjelovalo oko deset hiljada radnika, u Chicagu 30-40 hiljada, u New Yorku deset hiljada. U utorak 4.5. u Chicagu je padala kišica, a u povorci je bilo, procjenjuje se, ne manje od 600 i ne više od 3000 mirnih demonstranata.
Masa je ključala gnjevom, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick – koju su poslodavci zatvorili u lockoutu još u februaru – kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest prosvjednika. Vođe protesta pozivale su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze.
Sam je gradnočelnik Chicaga Carter Harrison Stariji slobodno stajao uz povorku koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Na kišici se povorka polako razilazila u vrijeme 10-minutnog govora britanskog socijalista Samuela Fieldena kad je policija oko 10:30 na masu na kraju njegovog govora uz upozorenje da se demonstranti raziđu izvela napad u formaciji kojom je skup željela razjuriti.
Iz gomile je u tom trenutku netko prema policiji u napadu bacio svežanj dinamita s upaljenim fitiljem. Nakon toga policija je otvorila paljbu u radnike. Već pri prvoj salvi ubijeno je četvoro demonstanata. Nakon pucnjave koja je trajala pet minuta protestanti su se razbježali, a na cesti je ostalo pedesetak ubijenih. kasnije se navodi i podatak o više od 70 ranjenih, a tadašnje su novine izvještavale o 60 ranjenih policajaca.
Leci koje je policija pritom zaplijenila bila je povod da dan poslije policija u raciji na redakciju socijalističkog radničkog lista Arbeiter-Zeitunga uhitila sedmoricu aktivista, za bacanje dinamita optužila je anarhiste, a sedmorica su osuđena na pogubljenje vješanjem, bez obzira što niko od njih nije optužen da je osobno bacio bombu, već su optuženi da su svojim zapaljivim govorima podstakli nekoga, ko god on bio, da baci bombu.
Godine 1889. u Parizu, na stotu godišnicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine na 1. maj obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama kao znak značenja radnika u civilizacijskim dosezima.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Mnogi su ljudi kroz istoriju život izgubili boreći se za prava radnika pa je Prvi Maj dan pogibije ljudi koji su se borili da nam radni dan od 24 časa bude podijeljen na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.
Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.
Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže uz roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo historije i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan.
Za 1. maj širom svijeta organizuju se protesti radnika.
I za kraj… dok živi praznik rada – živi i nada!
