Uzvišeni Allah, objavio je: ”I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: ‘Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!’ ‘Vi ste mu povjerovali’ – viknu faraon – ‘prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji!’
‘Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga Koji nas je stvorio!’ – odgovoriše oni – ‘pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.’” (Ta-Ha, 69.-73.)
Ko god razmišlja o kazivanju o faraonovim čarobnjacima ili sihirbazima sa Musaom, alejhi selam, koje je spomenuto u ovim i drugim kur’anskim ajetima, mora zastati pred čudesnom situacijom koja je dominirala završnom scenom velikog suočavanja između Božanskog čuda (mu’džize) oličenog u Musaovom, alejhi selam, štapu i prividne nadnaravne ljudske sposobnosti oličene u faraonovim sihirbazima, koji su ubrzo priznali i povjerovali da je ono sa čime su došli Musa, alejhi selam, i Harun, alejhi selam, mnogo veće od njihovih ograničenih ljudskih sposobnosti.
Zašto su svi ovi sihirbazi pali na sedždu bez prethodnog međusobnog dogovaranja i zašto su zaslužili ovu veliku Allahovu milost kada se zna da su posvetili svoje živote služenju tiraninu i krvniku faraonu i zavođenju ljudi?
Šta ih je natjeralo da strpljivo podnose muku koja ih je snašla i da s velikom vjerom i apsolutnim povjerenjem i sigurnošću u Allaha govore o budućem svijetu, Ahiretu?
Kako je moguće da su se sihirbazi, u jednom trenu, od robova faraonu pretvorili u slobodne ljude koji prkose faraonu iako su bili svjesni njegove iznimne snage i moći.
Padanje na sedždu sihirbaza – a bilo ih je na stotine – zapravo je dodatno čudo ili mu’džiza koja potvrđuje da su Musa, alejhi selam, i Harun, alejhi selam, poslani od Allaha.
Naime, kada je faraon mobilizirao narod i došao sa čarobnjacima da se suprotstavi Musau, alejhi selam, bio je potpuno uvjeren da će pobjeda toga dana pripasti njemu i njegovim sihirbazima, i ni u snu nije očekivao to veliko iznenađenje.
I nakon što je Musaov štap nadmašio ljudsku spletku i progutao sve što su sihirbazi napravili, sihirbazi su učinili sedždu. Svi su oni, bez prethodnog dogovora među sobom, povjerovali i priznali Allaha, što je udvostručilo faraonov poraz i razočarenje, pa je pribjegao mučenju i zlostavljanju sihirbaza, optužujući ih za predumišljaj i zavjeru s Musaom, alejhis-selam.
To je trenutak kada se desio tevhid, priznanje sihirbaza da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha i da samo On zaslužuje robovanje koje znači čovjekovo istinsko oslobađanje i uzdizanje.
Ono što se ovdje misli pod tevhidom, nije samo formalna, teorijska potvrda vjere u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, već potvrda istinskog tevhida iz kojeg proizilaze konkretni plodovi, kao što su pouzdanje u Allaha, iskrenost, hrabrost, pravednost, ustrajnost na istini, kajanje, zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i potpuna pokornost.
To je tevhid o kojem govori Kur’an i kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio svoje ashabe, i on je ta pokretačka snaga koja se krije iza velikih djela i veličanstvenog držanja Allahovih poslanika i drugih iskrenih Allahovih robova, kakvi su upravo bili faraonovi sihirbazi.
Iako im je tiranin zaprijetio najtežim mukama i najoštrijim kaznama, njihovo držanje i njihov stav bio je daleko nadmoćniji od faraona i njegove laži, prijetnji i tiranije, pa su mu rekli riječi koje je Allah ovjekovječio u Kur’anu: “Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” – odgovoriše oni – “pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu!
To je trenutak kada su se sihirbazi oslobodili robovanja faraonu i svojim strastima i kada su prestali željeti i očekivati ovosvjetsku nagradu, jer su dali prednost Ahiretu i Allahovoj vječnoj nagradi. Takav je slučaj s tevhidom kad se nastani u srcu i kad se srce ispuni bogobojaznošću, pouzdanjem u Allaha i sigurnošću u Njegovo obećanje.
Faraonovi sihirbazi su zaslužili status istinski slobodnih ljudi, jer slobodni ljudi – a nema istinske slobode bez istinske spoznaje i robovanja samo Allahu -, vjeruju onome ko je na strani istine, a robovi strasti vjeruju onome ko ima moć. Zato nije čudno što slobodni ljudi uvijek brane potlačene i obespravljene, a robovi strasti uvijek brane tirane i krvnike.
Stoga, ne možete bogobojaznog i istinski slobodnog čovjeka zastrašiti mučenjem, diskfalifikacijama, potvorama, prijetnjama, niti zavarati lijepim i slatkim riječima, velikim obećanjima, jer on ne robuje dunjaluku i dunjalučkim prolaznim blagodatima i ukrasima, pa da se uhvati u stupicu u koju je neko stavio primamljiv mamac, obećao poziciju, siguran posao, ugled i sl.
Ovo su karakteristike slobodnih vjernika koji su se pobunili protiv faraonske tiranije, i to je istinska muškost s kojom se faraon suočio, jer slobodni ljudi, iskreni vjernici, upiru prstom u tiranina, u pravog neprijatelja, u krvnika, i staju mu na put.
Robovi strasti, makar deklarativno tvrdili da vjeruju u Allaha, traže dunjalučke užitke čak i ako im je dostojanstvo poniženo i pogaženo, i ako im je sloboda oduzeta, a bogobojazni i slobodni ljudi žude za slobodom i dostojanstvom, makar umrli od gladi i žeđi.
Robovi strasti prijateljuju sa najvećim grješnicima, čak i ako se oni deklariraju kao nevjernici, a slobodni ljudi prijateljuju s vjernicima sve dok su istinski slobodni.
Robovi strasti vjeruju u ono što čuju a ne vjeruju u ono što vide svojim očima, a slobodni ljudi misle i promišljaju svojim umom o onome što čuju i što gledaju, i nisu slijepi sljedbenici. (saff.ba)
