Osim što je bio izvrstan pisac, Eduardo Galeano je upamtio i hiljade priča, putovao je svijetom pričajući svoje istinite priče i odgajajući ljude. Tako se jednom prilikom u Napulju okupila italijanska publika da čuje šta ovaj urugvajski pisac ima da ispriča.
A on im je toga dana ispričao o jednom Amerikancu koji je za vrijeme rata u Vijetnamu svake večeri stajao sam ispred Bijele kuće, držeći upaljenu svijeću i pozivao da se prekine američka agresija na Vijetnam. Od prvog dana rata do kraja, ni jednu noć nije izostao.
Jedne noći došao je novinar i rekao mu: ”Gospodine, mislite li da vaše stajanje ovdje sa svijećom i protest svake noći može nešto promijeniti?”
Čovjek je odgovorio: ”Ne stojim ja ovdje svako veče da nešto mijenjam, već stojim ovdje da oni mene ne promijene. Neću dozvoliti da njihov suludi poriv ubije moju ljudskost. Nastavit ću da upoznajem sa istinom i govorim istinu. Radit ću svoj mali dio svaki dan pokušavajući da ostanem čovjek.”
Na tragu ove nadasve poučne priče, mi kažemo da stajanje uz Gazu danas neće je zaštititi od razornih projektila koji na nju padaju, ali će tebe zaštititi sutra od stajanja pred ogledalom i preziranja samog sebe.
Stajanje uz Gazu znači stajanje uz samog sebe. Kada braniš Gazu, ti braniš svoju ljudskost i boriš se da ne postaneš čudovište koje nema principe, i koje ne pokreću i ne dotiču scene ubijanja i nepravde.
I kada ti srce bude razbijeno i smrvljeno od bola pred prizorima nemilosrdnog ubijanja, razaranja i raseljavanja, ti opet nećeš zaustaviti ništa od ove patnje, ali ova tvoja bol ima cijenu vjere i pripadnosti ovom ummetu. Saosjećanje u našoj vjeri je ibadet, jer smo mi kao jedno tijelo, i ako se jedan organ žali na bol, svi ostali organi odgovaraju groznicom i neprospavanim noćima. Pazi da se ne navikneš na scenu, čak i ako se ponavlja hiljadu puta svaki dan, jer navikavanje na scene zločina i ravnodušnost prema zločinu je također zločin.
Cionistički zločinci prolijevaju nevinu ljudsku krv, a ne vodu, i sijeku ljudske udove, a ne grane drveća, pa ko se navikne na prizore i scene zločina, on je izdajnik.
Plači za šehidima Gaze svaki dan, jer ti to govori da još nisi mrtav. Jer, nisu mrtvi samo oni u grobovima, prijatelju. Mnogi živi su odavno mrtvi.
Piši o hrabrim i ponosnim muslimanima Gaze, ili bar ne pleši po njihovim ranama. Nas su učili da je sramota praviti svadbu ako je sahrana u komšijinoj kući.
Bojkotuj proizvode koji podržavaju njihove ubice, nemoj biti saučesnik u krvi, ne jedi meso muslimana Gaze, oni jedva nalaze snagu, ali nisu umorni, zato se ni ti nemoj umoriti bojkotom proizvoda koji ima hiljadu alternativa.
Pomozi im, jer je novac i materijalna pomoć utjeha u kriznim vremenima. Kao da im time želiš reći: ”Ako ne dijelim vašu patnju, evo ja na ovaj način doprinosim njenom ublažavanju.”
Snage palestinskog otpora moraju ostati na nogama. One su naša čast i ponos. Kakva korist od novca i bogatstva ako čovjek ostane bez časti?!
Redovno uči dove za njih, jer možda će Allah tvojom dovom učiniti njihove hice preciznim, utješiti ožalošćene i povećati njihovu strpljivost. I znaj da dova nije posljednje i najslabije rješenje, već je ona prvo i najjače rješenje, a između upućenih dova je gvožđe (oružje) u kojem je velika snaga.(saff.ba)
