Ovaj tekst pišem na osnovu istinitog događaja u porodici, koji sam čula od svojih roditelja. Pišem ga kao ibret da bi razumom obdareni pouku uzeli. Molim vas bez osuda, bez proklinjanja. Allah je taj koji dijeli pravdu a ove insane je već na zemlji stigla Njegova pravda.
Najstariji sin se ženio. Bez ičije prisile, izabrao je ženu svog života. Njegova majka je ranije nije vidjela, već tek na dan svadbe. I vidjevši je kako dolazi u avliju uzviknula je: “Sine, šta mi to vodiš! Gdje su ti oči bile?!” To je bila dobrodošlica za mladu. A zamislite kako se ona osjećala u tom trenutku. Zamislite koliko je poniženje već prvi dan osjetili, umjesto da osjeti slast i ljepotu bračnog života. “Pregrizla” je ona to, a dušom sigurno uzdahnula. Nije se vratila. Ušla je u tu kuću. U zajednicu. Da živi. I da bude poslušna i starom i mladom. Svekar i svekrva joj dosta djece izrodili, a svi su bili tu. Osim dvije kćerke.
Prihvatila mlada novu porodicu koja joj ni dobrodošlicu nije izrazila kada je dolazila. Radila sve, od štale do njive, a o kućnim poslovima da se i ne govori. Muž joj uskoro dobije poziv za vojsku a ona ostane sa novom porodicom. Da ih služi pored još dvije kćerke, djevojke. Na pitanje jedne kćerke ko će odnijeti stožinu za sijeno na njivu, svekar je odgovorio: “Mlada, zna se ko će. Zar pitate?” I tako za svaki drugi posao. A mlada ni pogovora.
Radila sve što joj se kaže. I nikog nije imala da je zaštiti. Ni muža, da joj utjehu pruži. Prolazili dani, mjeseci. I cijela godina. Muž došao iz vojske. A uskoro, ona opet ostade bez muža. Ovaj put zauvijek jer su ga roditelji ubijedili kako može bolju i ljepšu oženiti. I ispratiše je na vrata, bez imalo savjesti i žaljenja.
Prošlo je neko vrijeme a prijatelji njenog bivšeg svekra zaprose njegovu kćerku. Dobra i bogata porodica. S radošću je dadoše i protiv njene volje. U suzama otpratiše. Jer kao da je znala- u novoj kući je dočeka sudbina one njihove mlade koju otpratiše. I njen muž ode u vojsku a ona ostade da služi njegovoj porodici i punoj štali volova. A kad dođe iz vojske ponovi se ono što se desilo mladi. Otpratiše je njenom babi.Tačno istu sudbinu proživi. I babi i mami se vrati na dunjaluku pravda. U gram. A i njihov sin i njihov bivši zet jako mladi umriješe. I to ne baš na lahak način. Da Allah sačuva. Ibreta radi, bojmo se Allaha. Ono što ne bi poželjeli svome djetetu ne radimo ni tuđem. Allahova pravda stigne prije ili kasnije. I to je Njegov zakon koji je uspostavio.
Nažalost, kroz historiju u Bosni i Hercegovini mlada je većinom bivala (a i sada ima takvih primjera) osoba “drugog reda”. Od nje se najviše očekivalo, njoj se najviše zamjerilo. I mnogo brakova je propalo (i još uvijek propada) sebebom onih koji umiješaju svoje prste tamo gdje im nije mjesto. Svaka suza mazluma (onog kome je nepravda učinjena) je teška kod Allaha, makar Njegovim robovima bila bezvrijedna. Čuvajmo se tuđeg hakka a posebno suze onog koji je rastavljen od voljene osobe.
Gospodaru naš, učini nas od onih koji šire ljubav i mir a sačuvaj nas da budemo od onih koji siju smutnju i zavađaju one koji se vole. Amin.
