”Ako ljudi znaju za nekoga ko je nasilnik (zulumćar) pa ga u tome ne spriječe, moguće je da ih sve zadesi Allahova kazna.”
Ovaj hadis od Rusulullaha, s.a.v.s., prenose Tirmizi, Nesai i Ibni Madže. Isto ga prenosi i bilježi i Ebu Davud s opširnijom verzijom u kojoj se navodi da se Ebu Bekr, r.a., jedne prilike obratio ljudima kazavši: ”O ljudi, vi pogrešno razumijevate kur’anski ajet: O vjernici, brinite se o sebi. Ja sam čuo Allahovog Poslanika kada kaže: ”Ako ljudi vide da se radi neko loše djelo pa ne poduzmu ništa da ga otklone, bojati se je da će Allah uputiti kaznu koja će zadesiti sve a ne samo one koji to loše djelo čine.”
Briga o sebi i svojoj porodici treba da nam bude na prvom mjestu. Nakon što ispunimo obaveze prema sebi i svojim bližnjima, tek onda smo dužni da se brinemo o bilo čemu ili bilo kome drugom.
Čovjek kao društveno biće, međutim, ima itekako veliku potrebu, ali i obavezu, da se uključi u društvene tokove i u sva korisna društvena kretanja, a s ciljem da potpomogne rad i opstojanje zajednice, kako bi ona bila što moralnija, bolja i sretnija za život.
Čovjek mora težiti ka reformama i borbi za bolju budućnost. U toj borbi i težnji ipak je neophodno birati sredstva i načine kako ostvariti svoj cilj, jer taj naš put ne bi ni u kom slučaju smio da bude nepravedan, nasilnički i nedozvoljen.
Vođen šerijatsko-pravnom tezom da se nikom ne smije nanositi bilo kakav vid i oblik štete i nasilja, vjernik nikada neće uništavati opće dobro niti će udariti na bilo čiju čast, dostojanstvo, zdravlje ili život. Vjernik nikada ne ugrožava opću sigurnost drugih, već se naprotiv trudi da doprinese sveopćem redu, miru, harmoniji i sigurnosti.
Ipak, ovo ne znači da će sjediti ”skrštenih ruku” i dozvoliti da ga neko obmanjuje, vara, laže i potkrada. Historija islama je puna živih primjera iz kojih se vidi kako su prijašnji muslimani pozivali svoje vođe i vladare na odgovornost, tj. kako im nisu ni ”zerru” dali da odstupe od principa pravde, poštenja i međuljudske jednakosti.
Ako bi posumnjali da ih njihov vođa slučajno obmanjuje, vara ili potkrada, odmah bi reagovali i čim prije nastojali da otklone tu postojeću sumnju. Muslimani ne vole sumnju niti optužbe. Stoga oni odmah nastoje izvesti ”crno na bijelo” i stvari staviti na čistac.
Poznat je primjer halife Omera, r.a., kada je nakon podjele platna (koji su u istom omjeru dobili svi muškarci kako bi sebi skrojili odjeću za svakodnevnu upotrebu), izašao kao vaiz na minber sa bogatom, dugačkom i raskošnom odjećom. Kada ga je vidio jedan od muslimana ustao je i rekao da halifi odbija poslušnost i da uopće ne želi da ga sluša, sve dok on javno pred svima ne objasni otkud mu toliko platna pa je mogao za razliku od ostalih da skroji nešto puno ljepše, duže i raskošnije nego oni.
Tada je u maniru časnog i poštenog vladara koji ne bježi od svoga naroda niti bilo šta krije, prozvao svoga sina Abdullaha da ustane i da objasni o čemu je riječ. Potom je Abdullah ustao i objasnio prisutnim muslimanima da je on svoj dio dao babi Omeru, te je od tog njegovog platna sve to ispalo duže, veće, šire, komotnije i raskošnije.
Nakon što je Abdullah pojasnio stvar, pobunjenik je ustao i rekao: ”E sad je sve u redu halifa. Sada te i dalje slušamo i pokoravamo ti se!”
Tako rade odvažni i hrabri vjernici. Odmah otklone sumnju i riješe problem koji ih eventualno tišti. Ne čekaju da vladar prisvoji sebi ”kule i vile” na uštrb ostalih, već mu dozvole da uzme samo onoliko koliko mu po zakonu i pripada.
U jednoj drugoj hadiskoj predaji koja se vezuje za Resulullaha, s.a.v.s., bilježi se da je on jedne prilike rekao da muslimani trebaju potpomoći nepravednika (umišljenog i pohlepnog zalima). Kada su ashabi upitali kako to da pomognu nepravednog zulumćara, on je rekao da su dužni da ga spriječe u činjenju zuluma, tj. da mu ne dozvole da od insana postane gladni i pohlepni vlastodržac koji se umisli da je nedodirljiv i da je bolji od drugih. Treba ga potpomoći, tj. ne dozvoliti mu da uzima tuđi hakk, jer uzimanjem tuđe imovine i zloupotrebom društvenog dobra, taj isti zulumćar direktno sebi zakupljuje i priprema mjesto u Džehennemu.
Stoga, muslimani iz silne ljubavi prema svojim vođama i predvodnicima blagovremeno prate njihov rad, konsultuje se putem šure (konsenzusa učenih), te ih u svim pozitivnim aktivnostima potpomažu, podržavaju i bodre. Međutim, ako se pojavi među vođama neki pojedinac koji počne da zloupotrebljava svoj položaj, oni odmah reaguju, kako bi ga na vrijeme spasili od grijeha, te kako bi cjelokupnu društvenu zajednicu i svoj narod spasili od Božije kazne.
Vođeni hadisom s početka ovog teksta, muslimani ”spriječe”, kako kasnije ne bi morali ”liječiti.” Zato islam u svemu preporučuje preventivu.
Muslimani teže da žive u slozi, ljubavi i miru, i sve svoje probleme rješavaju dogovorom. Ako se u nečemu razilaze, pa tu su Kur’an i sunnet da ih uputi gdje i kako dalje.
Ako se pak udalje od Boga, te vjeru, pravdu i poštenje stave na neko beznačajno i sporedno mjesto, dešava im se situacija u kojoj počesto ne znaju ”ni ko pije”, a bogami ni ”ko to sve plaća.”
