Ubijanje stršljena, bilo to čak i u samoodbrani, kažnjivo je prema Zakonu o zaštiti prirode koji se odnosi na ugrožavanje zaštićenih vrsta, u šta se ubraja stršljen.
Ne samo zato što ne znaju da stršljeni zaštićeni, već građani pokušaju sami da riješe problem, što im vrlo često ne pođe za rukom, te može doći do fatalnog ishoda od njegovog uboda.
Uglavnom taj posao obavljaju stručne veterinarske službe, jer se gnijezda ne uništavaju već se prenose na mjesta na kojima nema ljudi u okruženju.
U svakom većem gradu postoje takve službe.
Posljednjih godina povećava se broj stršljenova čija su gnijezda locirana u neposrednoj blizini ljudi. Bilo koje skriveno mjesto u domaćinstvu može biti pogodno za zajednicu stršljenova. To je skoro svako mjesto koje ne kisne.
Primjera radi, ose prave gnijezdo veličine pet ili šest, pa i do dvadesetak centimetara. Kod stršljena je to gnijezdo nekada veliko kao fudbalska lopta, a ima primjera velikih i kao otvoreni kišobran.
Po sastavu otrov stršljena je manje toksičan od otrova osa, ali je žaoka stršljena deblja i duža, pa probija u dublje slojeve kože i izaziva veći osjećaj bola i crvenilo.
Prema uputstvima ljekara, mjere prve pomoći su vađenje žaoke pincetom, ukoliko je u koži, i stavljanje hladnog obloga na mjesto uboda. Ukoliko je ubod u predjelu usta ili grla, može se pojaviti i burnija reakcija.
Povrijeđenom, ukoliko je moguće, treba dati led koji mora držati u ustima i na taj način pokušati da smanji oteklinu.
