Čim su stali sa autom na ulaz voćnjaka, primijetili su jednu čestitu nanu, koja u šamiji sjedi i uči Kur’an. Nana im je velikodušno nabrala svoga voća i davala kao hediju, dok je Arap to odbio, plativši joj mnogo veću cijenu nego što voće zaista vrijedi. Zahvalila mu se, a onda je onako kroz priču došla tema da ona nikad nije bila u arapskom svijetu, no kazala je da je sanjala kako će jednog dana otići i obaviti hadž.
U tom momentu, a sve ovo traje par minuta, ovaj Arap i njegova hanuma rekoše: “Sljedeće godine ideš na hadž, ako Bog da, mi ćemo ti to platiti! Povedi još nekoga sa sobom, da ti bude lakše, ne brini, mi ćemo obezbijediti novac!” Žena je bila iznenađena, a ovi insani su bili odlučni da je počaste.
Nakon toga, prošlo je nekog vremena, i svi su možda pomalo i zaboravili na taj događaj, kad mi jučer rođak javi kako je taj Arap sa svojom porodicom uplatio na račun iznos dva hadža i ova čestita nana će sa svojim bratom ići u Meku ove godine, ako Bog da! Možda je njih oduševilo njeno iskreno učenje Kur’ana, možda njeno lijepo ophođenje i ta skromna hedija koju im je davala, ali jedno je sigurno – Allah daje šta hoće, kome hoće i kad hoće. I samo Allah. Ako ti On odluči dati, nema te prepreke koja ti Njegovu nafaku može uskratiti.
